Admirova Kolumna :)

[ljubav]

Eh, moj Admire, vecina ima iste ili slicne price. Ja znam covjeka, stari ga prvi put odveo na trening kada je imao 3 godine. Decko se zaljubio u sport i sa 4-5 godina ucesvuje na svom prvom turniru. Kaze da je mnogo toga zaboravio
ali taj turnir mu je ostao urezan u sjecanje i vjerovatno ce ga se sjecati citav zivot. Na istom se ravnopravno nosio,
ali i pobjedivao 3, 4 godine starije protivnike, a znamo svi koko razlika u godinama, u mladim kategorijama, utice
na rezultate. Na tom turniru je osvojio i prvu medalju(pehar). Taj pehar i dan danas stoji na njegovom ormaru i s ponosom prica o tom turniru i o tom peharu. Nazalost, ispostavit ce se da je to ujedno bio i zadnji pehar kojeg ce
ovaj mladic, kojeg su vec tada smatrali iznimnim talentom i velikom perspektivom ovog individualnog borilackog
sporta, osvojiti. Ubrzo nakon tog turnira, sve se preokrenulo. Promjena kluba, a zatim i klasicni bosanskoherce-govacki odnos prema mladim sportasima, tj. neprofesionalni odnos prema podmlatku i raznorazne malverzacije, dovele su do toga da sa 10 god. ovo "cudo od djeteta" prestane se baviti ovim sportom.

[Admir_Sa]

Juan Antonio Samaranch

Odavno me neka vijest nije jace potresla, kao ona od prije dva dana kada sam ugledao na ovom portalu vijest o smrti Juana Antonia Samarancha. Prve Olimpijske igre na kojima je on bio na celu MOK-a su nashe igre 1984 godine i bash tada rodila se jedna neraskidiva veza izmedju jednog covjeka i jednog grada. Tih bajkovitih dana 84-godine taj Katalonac je istinski uzivao u Sarajevu, odusevio se Sarajlijama, a na zatvaranju igara u Zetri proglasio je nashe igre najbolje organiziranim ikada. Da to nije bila obicna floskula, dokazuje i cinjenica da je bio predsjednik MOK-a na 5 zimskih i 5 ljetnih Olimpijada i da je nakon toga uvijek isticao da su nashe igre njemu bile posebne po svemu. Simpatije Sarajlija pokupio je odmah, a Sarajlije ko Sarajlije odma su smislile i cuvenu recenicu iz tog vremena "Moj jaran Samaranh". Na zatvaranju igara rekao je "Dovidjenija drago Sarajevo", a ni u snu nije mogao pomisliti u kakvim ce okolnostima ponovo doci u grad koji je istinski zavolio. Osam godina kasnije caroliju je zamijenilo zlo, Sarajevo su mnogi zaboravili, olimpijski grad je dozivio strahote kakve nikada ne bi dozivio da sekunde ima pravde na ovome svijetu. Blizile su se igre u Lillerhameru, 10 godina ranije mi smo bili centar svijeta, Juan Antonio Samaranh nas nije zaboravio. U okupirano Sarajevo stigao je par dana prije otvaranja igara u Lillerhameru, posjetio je srusenu Zetru, mjesto gdje je oficijalno podigao Sarajevo na Olimp, mjesto koje je tih dana licilo na stravu i uzas. Njegov izbezumljeni pogled jos mi je u ocima, a da puno ne pricam o tome, dovoljna je ova slika.....



Obecao je tada Juan Antonio Samaranh da ce MOK obnoviti Zetru cim borbe prestanu, obecanje je naravno ispunio. Covjek koji je za Sarajevo ucinio mnogo, covjek bez kojeg olimpijada ne bi bila to sto je bila, covjek koji danas ima ulicu od nekih 100-200metara, a po zaslugama bi trebao imati mnogo vecu i u samom centru grada, taj covjek se zove Branko Mikulic. Ostao je Branko u svom Sarajevu kada je najteze bilo, obolio od neizljecive bolesti, Juan Antonio Samaranh ga nije zaboravio. Preko raznoraznih veza MOK-a uspjeli su Branka izvuci iz Sarajeva, doshao je u Lozanu gdje je definitivno potvrdjeno da bolesti nema lijeka. Unatoc molbama iz MOK-a da nastavi tu lijecenje, Branko se vraca u svoje Sarajevo da umre.

Sedamnaesta Zimska Olimpijada bila je pred vratima, otvorenje je bilo u podnozju skakaonica, Samaranh je uzeo rijec i izmedju ostalog rekao ovo

[youtube][/youtube]

Ja sam ovo pregledao stotinu puta, a uvijek zastane neka knedla u grlu.

Olimpijada se vecini ljudi vec sada cini kao da je bila u neko anticko vrijeme, Sarajevom pushu neki drugi vjetrovi, a od prije dva dana na vjecno pocivaliste otishao je i iskreni i vjerni prijatelj Sarajeva, covjek koji nikada nije zaboravio Sarajevo.....Mladje gerenacije vjerovatno nemaju pojma o ovom covjeku, pa ako ovo procitaju dobro bi bilo da zapamte da je jedan Spanac mnogo vishe ucinio za njihov grad od onih koji se i dan danas kunu u Sarajevo. Samaranh je odavno zasluzio minimalno ulicu u Sarajevu, a vjerovatno da niko od predstavnika Sarajeva nece ni otici na njegov sprovod. Ipak dok je nas koji cijenimo nashu Olimpijadu, koji ne damo da ona ode u zaborav, u Sarajevu ce i dalje zivjeti lik i djelo Juana Antonia Samaranha.

Veliki gospodine, humanisto, prijatelju neka ti je laka zemlja i pocivaj i miru

[Mont0]

Svaka ti cast druze.

[Nail for Real]

Ti si Admire ziva enciklopedija!

[bambina]

edukativno svaka čast, nešto novo naučila

[addebisi]

svaka cast druze... nek ti je sretno u daljem kolumnisanju

[djonla]

druze vidim da si ljubitelj Finske i sportasa, pa mogu ti reci da sam i ja u jednu ruku(citaj djevojka mi je Finkinja)prava pravcata:) i vjerujes mi da se nasekiram kad izgube u bilo kojem sportu :):)

[Admir_Sa]

druze vidim da si ljubitelj Finske i sportasa, pa mogu ti reci da sam i ja u jednu ruku(citaj djevojka mi je Finkinja)prava pravcata:) i vjerujes mi da se nasekiram kad izgube u bilo kojem sportu :):)

Ima li slobodnih jaranica?

[djonla]

ima doci ce ako Bog da u Julu mjesecu

[Admir_Sa]

ima doci ce ako Bog da u Julu mjesecu

sevap bi bilo da dovede jednu i da me ozeni

[djonla]

ahhahahahah vjeruj mi da ce biti obrnuta varijanta.....neces ti trazit zeleni karton da ides u skandinaviju, nego ona ce trazit bijeli, da bi ostala ovdje hahahahah vjeruj mi na rijec xD xD xD

[Admir_Sa]

Mirza Delibasic 08.12.2001-08.12.2010 godine

Devet godina je proslo otkako sa nama nije "nash" Mirza, pishem nash jer sam siguran da nije bilo vece zvijezde, a
da je toliko bio voljen i omiljen medju ljudima kao Mirza. Za Mirzu se pisalo da je citav zivot stavljao duhovno ispred materijalnog, a sada cu samo napisati neke stvari koje to dokazuju. Kao jedan od najboljih juniora u svoje vrijeme treba da izabere Partizan koji mu je nudio sve, sigurnu veliku karijeru, novac, perfektne uslove....ili Bosnu koja mu moze dati samo jedne Converse patike...Otisao je u Beograd, snimio situaciju i vidio da to nije njegov put ..(“Imao sam sve – a nisam imao nista, eto kako mi je bilo.”), spakovao se i brze bolje dosao u Sarajevo, u KK Bosnu koja je imala ono sto je Mirza zelio, tu neku hemiju i obecavajucu buducnost koju mu je prenio tada mladi trener Bosha Tanjevic. Za Sarajevo je tada rekao ..(“Imao sam utisak da sam se u njemu rodio, da znam svaku ulicu, svakog covjeka – Sarajevo je moja sudbina”), a za Boshu (“Bio je lud covjek! Ja sam bio manijak, ali Bosa je bio veci, Super – i covjek, i trener, i drug, eto.." Tako je pocela jedna velika prica o Mirzi i KK Bosna koja ce kulminaciju dozivjeti 6-7 godina kasnije u Francuskom Grenoblu.

Da je uvijek stavljao duhovno ispred materijalnog govore i dvije price iz Real Madrida, prva je da je pristao igrati za Real bez "ikakvih ugovora", papiri mu nisu bili vazni, rekao je tada vasha rijec mi je najvaznija. Time je za sva vremena na jedan ljudski nacin "kupio" Real Madrid. Druga prica je tipicna za jednog doborocudnog Bosanca, igrajuci i trenirajuci za Real Madrid iz dana u dan je gledao oruzara Reala koji se pati sa starim motorom, a bio je veliki zaljubljenik u motore. Jednog dana Mirza mu onako jaranski daje kovertu sa novcem za novi motor, gest koji samo moze uciniti cista i postena ljudska dusha.

Mirza je i svoje zdravlje zrtvovao za uspjeh ekipe, sjetimo se Manile i polufinala SP sa Talijanima. Mirza dozivljava poovredu kicme i skoro nepokretan ostaje nakon tog meca, a za par dana je finale sa Sovjetima. Neki kineski doktor ga pita hoces da te osposobim da igras finale, al ce ti nakon toga biti mnogo gore. Bez ikakvog razmisljanja Mirza ispaljuje “Neka bude!”. Sovjeti su sve ocekivali samo ne Mirzu na parketu, nakon dva produzetka Jugoslavija pobjedjuje, a Mirza u jos vecim bolovima ostaje.

Spomenucu jos jedan detalj, a to je kada je Mirza imao mozdani udar u Italiji. Nakon sto je cuo to jedan od najboljih igraca Real Madrida u to vrijeme Brabender dolazi Mirzi u Italiju i sav uplakan gleda Mirzu koji kako kaze kasnije na sebi svojstven nacin "Kada sam ugledao Wayneovo lice, u istom trenu sam shvatio dvije stvari: jednu strasno lijepu i jednu uzasnu – da sam ziv, ali i da ne mogu govoriti i da sam nepokretan!”.

Sa kosarkom je tada nazalost bilo gotovo, ali sjaj Mirze Delibasica u ocima cijelog svijeta nije blijedio. Uslijedio je oprostaj u Skenderiji protiv Reala, a ovde cu citirati neke izjave:

Bosa Tanjevic: “Hvala ti, majstore, za sve ono sto smo prozivjeli zajedno.”.

profesor Aleksandar Nikolic: “Mirzinu tehniku sputavati postojecim taktikama znacilo bi osiromasiti igru.”..

pokojni Drazen Petrovic: Mirza je bio dzentlmen medju kosarkasima koji u tome nikad nece imati zamjenu.”

Sergei Belov: Rijetko kompletna licnost, karakterna, gotovo nestvarna. Savrsen igrac i covjek!”

pokojni Kresimir Cosic: On je uvijek svoju tugu podnosio sam, a radost dijelio sa drugima”.

Wayne Brabender: Imao sam cast da Te poznajem vise godina, prvo kao protivnika. Dosta si mi muka zadao. Lose sam prolazio u dvobojima protiv Tebe. Kuda god krenes, pratice te divljenje i odanost svih onih koji su Te upoznali i u kojima si ostavio neizbrisiv trag. Imali smo srecu da Te upoznamo! Hvala Ti, El monstruo”

Jos se more i more tekstova o Mirzi moze napisati, u Beogradu, Zagrebu, Madridu i dan danas ustaju na noge kada se prica o Mirzi, a imam osjecaj da lik i djelo Mirze Delibasica iz dana u dan sve vishe blijedi kod nas u Sarajevu. Doprinos Mirze Delibasica kosarci u Sarajevu se ne moze ni izmjeriti, a samo treba pogledati kakvo je danas stanje u kosarci?? Mirza je odavno stavljen u stranu, da ne kazem zaboravljen, kosarka svake godine sve slabija i slabija, ljudi koji vode kosarku u zivotu nisu drzali u ruci kosarkasku loptu.... Mirza nam je ostavio takvu istoriju na koju smo se mi svi kolektivno da izvinete posrali

Prije par godina neko je napisao

" BOSNE NEĆE BITI, AKO DJECA NAŠE DJECE NE BUDU ZNALA KO JE BIO KINĐE..."

08.12 2001 godine Mirza je prvi put bio sporiji od semafora, izgubio je bitku koju niko nikada nije dobio....

Legendo pocivaj u miru i hvala ti sto uvijek i svugdje sa ponosom mogu reci da sam iz Sarajeva, iz Bosne....





Admir F

[mandraX]

Svaka cast kraLju!

[amertiger]

@Admir_sa

Zanima me onaj clip kod price o Juan Antonio Samaranch, da li jos uvijek postoji, ili da li ga igdje mogu opet pogledati???

[Admir_Sa]

@Admir_sa

Zanima me onaj clip kod price o Juan Antonio Samaranch, da li jos uvijek postoji, ili da li ga igdje mogu opet pogledati???

Onaj iz Lilerhamera?

[ThE_mAnIaCs_1987]

@Admir_sa

Zanima me onaj clip kod price o Juan Antonio Samaranch, da li jos uvijek postoji, ili da li ga igdje mogu opet pogledati???

Onaj iz Lilerhamera?

ni ja ga ne mogu vidjeti, pise da je uklonjen, pa ako moze neki drugi link ili nesto bio bih veoma zahvalan, inace sve pohvale za kolumnu

[Admir_Sa]

Evo

01:00
http://www.facebook.com/group.php?gid= ... 9588658179

[neutralan__]

Kad će biti nešto novo ? Već dugo čekamo na novi tekst.
Zaista sam poželio pročitati tvoju kolumnu,dođe kao osvježenje nakon niza postova koji nemaju veze sa sportom,koji su vezani isključivo za nacionalizam.

[Admir_Sa]

u ove kasne sate sjedim sam ispred kompa i vrtim neke stare filmove.....godina je mislim 97-a, strahote rata su iza nas, pocinje se radjati neki novi zivot....otkad je donesena prva fudbalska lopta na ove prostore, fudbal nikad nije bio sporedna stvar, mogao je samo biti najvaznija stvar na ovom podneblju...nakon strasnih ratnih trauma, po olujnom vremenu u bologni kao da nam neko posla dar sa neba koji se odaziva na ime Hasan Salihamidzic....zabio je momak gol hrvatskoj i najavio velike stvari iako smo ocekivano izgubili tu utakmicu...nakon sto su evropu i fifu prijatelji talijani uvjerili da se moze igrati u Bosni doshla je utakmica sa grckom, moja prva utakmica reprezentacije...sa dedom sam kao u nekad prije rata sjeo na autobus broj 27, pa u tramvaj tricu i negdje preko puta predsjednistva ugledao ciku iznad kojeg je stajao plakat BIH-Grcka, datuma se ne sjecam... kupio sam karte i odbrojavao dane do utakmice zajedno sa drugom iz razreda..i dodje taj koliko me sjecanje sluzi dosta tmurni dan, koji je obecavao sve osim lijepog vremena...stari nas je vodio na utakmicu, a kako smo se priblizavali stadionu kisha je sve vishe i vishe bila izvjesnija...kako to obicno biva cim je pocela utakmica nebo se otvori....djete ko djete za kishu nisam mario nego sam samo cekao gol, a sansi je bilo....kao da je ta utakmica odredila buducu sudbinu nashe reprezentacije, tj da nemamo srece kada je najvishe trebamo... igrala se sedamdeset i neka minuta, bezazlen neki prekid sa strane za grke i decko po imenu franceskos nam zabije gol kakav nikad u karijeri nece vishe zabiti...stvar koja mi je ostala u sjecanju nakon tekme je ta da mi je stari rekao da u zivotu nije vishe pokisao kao tada, meni to naravno nije bilo vazno....onda su se redale razne utakmice, a uz povremene bljeskove kao protiv danske kuci nismo neshto posebno napravili...starom je ta utakmica bila prva i posljednja na kojoj je bio, ipak mu je kucna atmosfera daleko draza i nema opasnosti od kishe....tako je pocela moja neka prica vezana za nashu reprezentaciju u fudbalu....sljedeca stvar koja mi pada na pamet je iz 2003 godine, septembar mislim....i staro i mlado se okupilo kod nas u stanu i gledamo utakmicu iz zenice protiv norvezana, pobjeda nam treba samo tako...par minuta je do kraja, a nervoza u stanu je skoro kulminirala....barbarez puca sa nekih 18 metara, bajramovic gura loptu u mrezu, bahu niko u stanu vec ne cuje, a mene i dan danas shaka boli kad se sjetim kako sam sa vratima proslavio taj trenutak....slijedilo je mjesec dana strepnje, nade i cega sve ne, cijela nacija je zeljela samo jednu loptu vishe u mrezi danaca na koshevu....sa ponosom se stajalo 3 sata u redu za kartu, sa ogromnim elanom i zeljom se ushlo na stadion 4 sata prije utakmice i pjevalo samo jedno, hajmo bosnoihercegovino...trenutka kada primamo gol se stvarno ne sjecam, al zato ono podrhtavanje tla nakonc centarshuta hasana, a realizacije bolica se itekako sjecam...za takve trneutke se zivi, ti trenuci se opisati stvarno ne mogu nikako...iako nismo igrali kako znamo samo sam se nadao i molio boga da samo sad i nikad vishe bude na nashoj strani, da zaluta lopta nekako u njihov gol, da se raduju bosanci ma gdje bili, da se zaborave svi problemi....da jednom budemo gospoda...ali uzalud....onaj muk koji sam osjetio dok smo se vracali sa stadiona ja da izvinete nisam osjetio ni na jednoj dzenazi/sahrani na kojoj sam do sada bio, culi su se samo komentari tipa boze ima li te...?...tradicija je vec uveliko bila da kada igra reprezentacija da se kuci kolektivno prati...tako da mi je josh teze palo kad sam vidio lica starijih kada smo se vratili...danci su jednostavno unistli nashe snove...od tog nekog perioda pehovima sa rezultatima pridruzili su se i oni kadrovski u savezu....tako da je stvarno bilo sve to tesko podnositi...pogotovo utakmicu u beogradu...bile su neke kvalifikacije u kojima smo tako slabo igrali da je bilo mucno sve to gledati....doshla je neka nebitna utakmica sa turcima kuci, ja je nisam gledao jer mi se drug zenio, a ono cega se sjecam je golcina edina dzeke, neka bomba sa nekih desetak metara....sad kad vracam ovaj film kao da je bash taj gol u tako nebitnoj utakmici ukazao neko svijetlo na kraju tunela....koje ce iskreno se nadam potpuno izaci iz tunela nekad oko ponoci petnaestog na sesnaesti novembar dvijehiljadejedanaeste.....toliko nade, toliko zelje, toliko motiva nalaze bosanci i hercegovci u tom ebenom fudbalu da ako je iko zasluzio da ga sreca pogleda to smo ona mi...al odavno neki drugi bogovi stoje iznad ovog neba....jedan moj dedo uopste se nije neshto zanimao za fudbal, al mislim da je gledao kada igra reprezentacija, drugi dedo je bio dosta temperamentniji i znam kako je to sve dozivljavao...obojica vec odavno oru nebeske njive...a znam samo kako bi bili sretni da se negdje plasiramo...jer kao sto sam rekao volio ili ne volio fudbal, na ovim prostorima to je neshto vishe, jace od svega ostalog....generacije mojih roditelja pamte frankfurt 74-e, pamte radanovica i poljud 83-e, pamte italiju 90-e, slavili su tada bosanci vishe od sviju ona dva gola piksija spancima, tugovali duplo vishe nego ostali nakon penala protiv argentine...zar nije vrijeme da i moja generacija dozivi neshto sto ce se pricati i prepricavati za nekih 30 godina, a da na kraju prica ne bude kao sto je do sada bili "malo nam je falilo"....moja generacija za zivota jos nije dozivjela da gleda svoju drzavu na nekom velikom takmicenju, a kako bi samo bilo drago danasnjim klincima skupljati slicice i popunjavati albume u kojima ima i nasha reprezentacija, kao sto sam ja radio nekada i lijepio batistutu, berkampa, ronalda, sukera....a mogu zamisliti radost i srecu kada djete od desetak godina u onom paketicu od 5-6 slicica dobije misimovica, papca, dzeku.....sad dok ovo pishem tek shvatam koliko mi je to falilo u svim tim avanturama...a obecajem da cu opet skupljati slicice ako se plasiramo, iako sam kako kazu vec u nekom sve osim djecijem dobu....njesretni rat nas je raselio nema gdje nije na kugli zemaljskoj, a nema bosanca na svijetu koji sutra nece biti bar na neki nacim prisutan sa nashih 11 na stadionu u lisabonu...pa ajde onda ba bar nekad u ovim novim zivotima osjetimo sta je to pravda i da nas jednom u zivotu sreca pogleda kada je trebamo, sada je trebamo vishe nego ikada....citam maloprije da je najavljena kisha sutra za vrijeme utakmice, odma sam se sjetio 97-e godine, pocetka ove price, punog kosheva i nesretnog gola iz slobodnog udarca desetak minuta prije kraja...zasto se na tako simbolican nacin pravda ne bi zadovoljila, pa djetetu koje je tada imalo 13 godina i koje je tada tako tuzno izgledalo vrati osmjeh na vec poprilicno odraslo lice od skoro 28 godina...lice koje ce sigurno obliti suze radosnice za sve ove godine....sreco....do tebe je....

[legenda reala]

a obecajem da cu opet skupljati slicice ako se plasiramo, iako sam kako kazu vec u nekom sve osim djecijem dobu.

I ja

Kolumna je sjajna ,napisana iz duše ,nisi se trudio da to uljepšaš niti šta ,ali je sjajna bar meni .



Samo pišite ove kolumne ,duša mi ih je čitati ,moram još Magija natjerati ,da ponovo počne pisati