život leti kapetane

Moderatori/ce: KK_Bosna,CashMan

Odgovori
Avatar
jestamaji
Postovi: 17130
Pridružen/a: 04 apr 2013, 09:46
Kontakt:

Re: život leti kapetane

Post Postao/la jestamaji » 09 avg 2018, 19:37

nisi ti gledao dražena i sabonisa da bi mogao reći kolika je razlika, ona je puno manja nego što ti misliš!

filip13
Postovi: 36220
Pridružen/a: 09 okt 2012, 18:26

Re: život leti kapetane

Post Postao/la filip13 » 09 avg 2018, 19:40

jestamaji je napisao/la:nisi ti gledao dražena i sabonisa da bi mogao reći kolika je razlika, ona je puno manja nego što ti misliš!

e da,nikad nisam gledao nijednog,dobro si, tad sam pratio kriket i badminton



Avatar
Captain4
Postovi: 9171
Pridružen/a: 14 maj 2014, 17:04
Kontakt:

Re: život leti kapetane

Post Postao/la Captain4 » 22 okt 2018, 22:33

Sretan rođendan maestro..
"We need to suffer. And we need to fight."

madridist
Postovi: 9318
Pridružen/a: 13 jul 2011, 13:58
Lokacija: terra
Kontakt:

Re: život leti kapetane

Post Postao/la madridist » 23 okt 2018, 15:54

...sretno kapetane..
“We are all born ignorant, but one must work hard to remain stupid.”
Chico Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales
Don Alfredo Di Stefano


Avatar
Mokes
Postovi: 15460
Pridružen/a: 26 mar 2012, 15:09
Kontakt:

Re: život leti kapetane

Post Postao/la Mokes » 07 jun 2019, 19:25

"S jednim milijunom dolara ili s pet, deset ili sto, opet možeš samo jednom dnevno ručati i večerati. "
League winners
Yugoslavia - ★★
Bosnia&Herzegovina - ★★★★★
Cup winners
Bosnia&Herzegovina - ★★★★★★★

London Paris Rome London Berlin
1992 2006 2009 2011 2015

vedoz
Postovi: 1319
Pridružen/a: 25 jun 2014, 23:16
Kontakt:

Re: život leti kapetane

Post Postao/la vedoz » 08 jun 2019, 00:14

Vrtila se čitav dan, em je text sam po sebi prejak kao i većina Shortyjevih, em je klapa začinila odu kapetanu :salut:

filip13
Postovi: 36220
Pridružen/a: 09 okt 2012, 18:26

Re: život leti kapetane

Post Postao/la filip13 » 17 jul 2019, 22:24


filip13
Postovi: 36220
Pridružen/a: 09 okt 2012, 18:26

Re: život leti kapetane

Post Postao/la filip13 » 19 sep 2019, 12:38



lumani
Postovi: 15600
Pridružen/a: 21 apr 2012, 10:15
Kontakt:

Re: život leti kapetane

Post Postao/la lumani » 07 jun 2020, 15:15

:pray: :tokralju:

lumani
Postovi: 15600
Pridružen/a: 21 apr 2012, 10:15
Kontakt:

Re: život leti kapetane

Post Postao/la lumani » 22 jul 2020, 15:23



Pa vi igrajte zonu😁😁

Avatar
Tritolone
Postovi: 12334
Pridružen/a: 12 apr 2011, 21:19
Lokacija: Croatia
Kontakt:

Re: život leti kapetane

Post Postao/la Tritolone » 22 okt 2020, 09:49

Sretan rođendan jednom jedinom.
Io non rubo il campionato ed in Serie B non sono mai stato!

Urlando contro il cielo

Tu regina di milano
Io son pazzo di te

Go into a room too fast kid, the room eats you.

Avatar
jestamaji
Postovi: 17130
Pridružen/a: 04 apr 2013, 09:46
Kontakt:

Re: život leti kapetane

Post Postao/la jestamaji » 17 maj 2021, 13:53

pridruži mu se i toni u hall of fame :thumbup:

uz ćosića vjerovatno dva najbolja igrača koje smo ikada imali (a bilo ih je iznimno puno) sa razlikom što je dražen to bio od najranijih dana a toniju je malo trebalo da se zalaufa.

Avatar
branimir85
Postovi: 15320
Pridružen/a: 05 jul 2015, 20:17
Kontakt:

Re: život leti kapetane

Post Postao/la branimir85 » 07 jun 2023, 23:12

Kako vrijeme leti ,već 30 godina je prošlo.
"S jednim milijunom dolara ili s pet, deset ili sto, opet možeš samo jednom dnevno ručati i večerati. "


Avatar
rio_Ferdy88
Moderator
Postovi: 32983
Pridružen/a: 16 avg 2011, 04:32
Lokacija: Tamni Vilajet
Kontakt:

Re: život leti kapetane

Post Postao/la rio_Ferdy88 » 06 sep 2024, 14:37

Godina je 1968. i američki vesterni su svakodnevica svih generacija Jugoslovena. Istočni Nemci dobili su priliku da ih gledaju tek 1963. kada je na bioskopska platna stiglo „Sedam veličanstvenih”, a u Jugoslaviji su „Begunci” gledani dok se još sav šut nije skupio sa ulica posleratnog Beograda. Tito je već odavno priznao da mu je omiljeni glumac Gari Kuper i da voli da se osami i gleda kaubojce. Partizanski filmovi upijali su vestern motive – uvek poznato okruženje jugoslovenskih gudura umesto napuštenih gradova Divljeg zapada, frontalnu borbu dobra i zla i razvoj likova (okej, jednog lika) dobrih revolveraša koji drže do etičkih kodeksa, ali su istovremeno brutalni na obaraču.

Te godine na tri različite tačke na planeti pojavljuju se nove važne priče koje će obeležiti živote generacija vesternima vaspitanih Jugoslovena. U Italiji se u bioskopima pojavljuje špageti vestern „Pobij sve i vrati se sam”, u kom reditelj Enco Kasteljari, sa Čakom Konorsom i Frenkom Vulfom u glavnim ulogama, ostavlja generaciji rođenoj neposredno posle rata, omiljeni film za čitavu budućnost. U Novom Sadu, „Dnevnik” te godine konačno objavljuje cele epizode Teksa Vilera, rendžera koji se uspeo do nivoa indijanskog poglavice i omiljenog kauboja Umberta Eka i svih onih klinaca rođenih s kraja pedesetih i početka šezdesetih. Iz Pariza u Jugoslaviju stižu avanture poručnika Bluberija.

Klinci se neprestano igraju kauboja i Indijanaca.

U šibenskom kvartu Baldekin, u Ulici Petra Preradovića, potezale su se imitacije revolvera i do kasnih večernjih sati, dok sunce ne zađe tamo gde se reka Krka uliva u Jadransko more, jurcalo u večnoj borbi dobra i zla. Makar dok se tu u ulici nije pojavila košarkaška tabla i pred njom dečak koga ni hladna cev kolta ne bi mogla da otera sa koša. Majka je njega i starijeg brata toliko dozivala na ručak, da je među vršnjacima brat dobio nadimak Aco Ručak, a njega su kao mlađeg prozvali, logično – doručak.

Ne tako dobar početak za vestern junaka novog doba, koji će doći među najbolje revolveraše i sa sobom poneti sve one dvoboje u kojima će biti brži i ubojitiji od svih. Niti kojima se plete priča o Draženu Petroviću obično se završavaju metaforama o Mocartu, jer mu je takav bio nadimak, ili paralelama sa Terminatorom i superkompjuterima koji su bili programirani da unište sve oko sebe i spasu svet. Dražen Petrović bio je košarkaški revolveraš, koji je zauvek kupio sve generacije Jugoslovena. Oni rođeni u godinama posle rata nikada nisu videli da neko bolje od Čaka Konorsa može da pobije sve i vrati se sam, dok se kokoravi klinac nije pojavio u Prvoj ligi. Oni koji su na svet došli s kraja pedesetih i šezdesetih, videli su u njemu simbol temeljnog radnika kome je herojstvo svakodnevni posao, poput Teksa iz Arizone. Za klince iz sedamdesetih i s početka osamdesetih, bio je surovi poručnik Bluberi, koji u sebi potiskuje tamnu stranu, izvlačeći iz senke samo pobede.


Ali šta je Dražen Petrović bio za svoje saigrače?

Za drugove sa kojima je na terenu rastao i za one koji su ga gledali kao košarkaša sa govornom manom u NBA ligi?

Za novinare koji su ga pratili od prvog do poslednjeg dana u Americi?

Za nove generacije njegovih bivših zemljaka i neke nove Amere, koji ga gledaju kao simbol?

I kako je njegova senka i posle tri decenije od smrti ostala na horizontu, sa brojem tri na dresu i dve zadimljene cevi revolvera spremne da ih nikada ne vrati za pojas?

Kada je Aleksandar Petrović, Draženov rođeni brat i poznati košarkaš i košarkaški trener, najavio da bi u čast velikog igrača u septembru trebalo da bude odigran meč između selekcije Hrvatske i selekcije Evrope, te da bi evropski tim sa klupe trebalo da predvodi Željko Obradović, odlučili smo da odgovorimo na ova pitanja i ispričamo priču o čoveku koji se pretvorio u mit. Odlučili smo da ih pitamo. Neposredne svedoke koji su iz prvog reda gledali kako se šeta između dva obruča kao kroz Fort Navaho.

Jedan: Rađanje heroja

Čitava je jedna grana književnosti razvijena iz pisanja priča o tome kako je sve počelo. Tim se pitanjem za svakog čoveka bave i filozofi i psiholozi, a pronalaženje one tačke u vremenu od koje se sve okrenulo u smeru koji nam je danas poznat, pruža nam priliku da razvijamo druge scenarije i maštamo. U kući Petrovića nije bilo druge opcije i o tome je Dražen govorio i sam: „Da je Aco nešto drugo odabrao za sebe, i ja bih bio tu.”

Roditelji Jovan i Biserka želeli su da im sinovi budu ugledni članovi društva – da završe fakultete, nauče da sviraju instrumente, govore strane jezike. U nižoj muzičkoj školi koju su upisali, Aco je svirao klarinet. I to klarinet jednog drugog velikog Šibenčanina, rođenog u šibenskoj „hall of fame” ulici Nikole Tesle. Taj se Šibenčanin zvao Arsen Dedić i u tom trenutku objavio je već 11 različitih singlica i veliki album „Čovjek kao ja”. Dražen je dobio gitaru.

U celoj NBA ligi te ere, igrači rođeni u Americi teško su prihvatili da momak koji ne izgleda ili ne zvuči kao oni može biti na njihovom nivou. Ili bolji. Sećam se kada ga je Džon Starks iz Niksa nazvao ‘treštokerom sa akcentom’ i našalio se da je umešan u (prvo) bombardovanje Svetskog trgovinskog centra – realno, to je bilo baš glupo i graničilo se sa ksenofobijom. Petrović je bio na totalno drugom mentalnom nivou. On nijednog momenta nije smatrao da tu ne pripada – Harvi Araton, kolumnista Njujork tajmsa

I danas se prepričava da je mlađi brat redovno namerno kidao jednu žicu sa gitare, kupujući vreme dok njegov učitelj menja pokidanu žicu kako bi mogli da nastave sa lekcijom. Stariji brat, tokom jednog porodičnog ručka, u tonu starijem od svojih godina saopštio je roditeljima „odluku” – ne želim svirati na sprovodima. Aco je odabrao košarku. Dražen je vukao bratovu torbu za trening i godinama kasnije priznaće: „Možda da je Aco otišao na vaterpolo, i ja bih bio vaterpolo igrač.”

Jedina kopča sa muzikom na košarkaškom terenu ostaće nadimak zauvek vezan za njegovo ime.

„Mozart? Možda za one koji su ga podržavali i neutralne koji su dolazili neopterećeno uživati u njegovim partiturama. Za sve koji su igrali protiv njega i na bilo koji način se našli s druge strane barikade, Petrović je bio killer, ubojica”, kaže košarkaški analitičar Toni Lazarušić, koji je zarad ovog teksta pregledao pozamašnu arhivu Petrovićevih utakmica, od najranijih dana. „Ako moram odabrati što ga je činilo posebnim čak i prije nego je otišao u legendu, to je onda ubilački instinkt. Da, Dražen je priča o disciplini i upornosti. On je priča i o tome kako moćna kombinacija mogu biti talent i rad. Možemo njegov lik i djelo portretirati i kroz sve tehničke aspekte njegove igre počevši od tehnike šuta pa nadalje. Ali ništa Petrovića ne opisuje tako dobro kao glad za pobjedama i iskonska potreba da uništi suparnika. Nikada nije birao utakmice ni protivnike protiv kojih će se pojaviti sa željom da im iščupa srce.”

Dražen Petrović je od ranog detinjstva bio težak radnik. Pričaće to o njemu njegov brat, ponekad se šaleći da je Dražen morao više da radi jer je bio manje talentovan. Pričaće to njegova majka, ponekad se prisećajući da je zbog ranojutarnjih treninga bila kritikovana od prijatelja i familije, a naročito od komšija koji su gledali kako se pre bele zore pali svetlo u predsoblju Jovanovog i Biserkinog doma i kako iz njega sa torbom izlazi klinac. Pričaće to njegovi školski drugovi i treneri tako će taj narativ o teškom radu postati dominantan. Ali kada se izmaknemo korak unazad i fokusiramo na priču o njegovom killer instinktu, mnogo bolje ćemo razumeti njegovu košarkašku prirodu.

Prvi veliki intervju sa Draženom Petrovićem uradio je novinar Miodrag Markuš. Petrović je, iako 17-godišnjak, igrao treću sezonu u Prvoj ligi Jugoslavije, kao njen ubedljivo najmlađi član. On je priznao da je za to zahvalan Moki Slavniću, koji ga je sa 15 godina uveo u prvi tim.

„Ali, znate, ja se inače ne osećam kao najmlađi. Vidim da mogu ravnopravno da se nosim sa starijim igračima”, jedna je od prvih rečenica koje je u životu za medije izgovorio kokoravi klinac i one u ovom kontekstu posebno odzvanjaju.

Kada ga novinar onda pita da li je nešto naučio od Slavnića, Petrović izražava zahvalnost što jedan takav igrač nije bio sebičan, već otvoren ka tome da ga nauči sve što može, ali onda ponovo poentira: „Ipak, mislim da sam za dve godine rada sa njim naučio sve što sam mogao; otišao je u pravom trenutku da dobijem prostor u prvoj petorci.”

Još uvek klinac, prepoznaje i modele po kojima razmišljaju u reprezentaciji, pa to što je u seniorsku selekciju Jugoslavije pozvan pre 17. rođendana, poredi sa pristupom koji je u fudbalu imao selektor Miljan Miljanić, koji je vrlo rano u A tim uveo Ivana Gudelja, kako bi se adaptirao na atmosferu i to mu se isplatilo. „Nismo mi još spremni za seniorsku selekciju, ali je bitno da računaju na nas”, zrelo je razmišljao Dražen.

On će do kraja tog razgovora sa Markušom reći i kako mu pažnja koju ima jeste teret, ali će dodati da je to „teret u kome uživam”; objasniće kako razmišlja o tome gde bi trebalo da nastavi karijeru, totalno oslobođen emocija, potpuno fokusiran na košarkaški napredak i svoju želju da makar jednom zaigra sa svojim tadašnjim idolom – Draganom Kićanovićem; naposletku, na pitanje o interesovanju koje u Americi za njega postoji već tada, daje sudbinski odgovor – „voleo bih da budem prvi jugoslovenski košarkaš koji će probiti led, ali još je rano”.

U tom momentu, Petrović koji pre podne igra finale kadetskog turnira u Vogošći, a po podne prvoligašku utakmicu protiv Bosne u Sarajevu, već je tri puta preleteo okean i tako je dobio priliku da se izmeri sa najboljim koledž igračima u Americi. Tako je znao da je rano.

Sve je počelo tako što ga je Bogdan Tanjević već 1981. poveo na pripremni turnir u Borovo gde je A reprezentacija igrala protiv juniorske, protiv Jugoplastike i Slobode Dite, a odatle se uputila u Ameriku. Iz tima koji je te godine osvojio srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u Pragu, preko okeana su se uputili Petar Popović, Željko Poljak, Peter Vilfan i Dražen Dalipagić, pa je u avionu i na terenu ostalo mesta za nove snage. Kako su na tu turneju išli i Bosna, Cibona, Zvezda i Draženova Šibenka, neki su igrači dobili i dozvolu da igraju za svoje klubove. Budućnost jugoslovenske košarke tako se prvi put odmerila sa vršnjacima iz Sjedinjenih Država.

Niko tog leta nije briljirao, štaviše, Jugoslavija je protiv Kentakija išamarana više od 50 razlike (124:73), a Dražen je ubacio Rutgersu četiri poena, koliko i protiv Ilinoisa i Kentakija, Ajovi je dao dva, a protiv Pardjua i Džordanove Severne Karoline na semaforu je pored njegovog imena stajala nula. Neko bi se deprimirao, ali taj je klinac radio kao sumanut.

Prethodne godine Šibenka je predvođena Mokom Slavnićem i Srećkom Jarićem, šibenskim zetom, dospela do pozicije koja im je omogućila izlazak u Evropu. Moka je napustio „svoje more” i skinuo narandžasti dres, zbog kog su na kraju prethodne sezone u Beogradu hteli da ga rastrgnu tokom produžetaka protiv Crvene zvezde, a dizgine u ruke dobio je mladi šerif.

Šibenčani su u grupi izborili prvo mesto protiv Akva Fabije iz italijanskog Rijetija, Valjadolida i Vasasa, a polufinale ih je ukrstilo sa – Crvenom zvezdom. U Beogradu su crveno-beli pobedili 115:99 i stvar je za jugoslovenske medije već bila svršena. U njihovo opravdanje, još uvek nisu znali kakav revolveraš se krije u suvonjavom klincu sa brojem četiri na dresu. U Šibeniku su narandžasti nadoknadili 16 poena zaostatka i posle produžetka pobedili Zvezdu rezultatom 101:83, za prvo evropsko finale. Finale u kome će izgubiti od Limoža, ali će Dražen Petrović, sedam meseci pre 18. rođendana, biti proglašen najboljim igračem.

Narednog leta ponovo se letelo preko okeana, a tim Milana Cige Vasojevića (u kom su se našla oba brata Petrović) pokazao je mnogo manje skrupula nego godinu ranije. Draženovi jednocifreni brojevi poena ostali su prošlost – Marketu je ubacio 12, Kanzasu 15, Arkanzasu 12, Juti čak 27, a Ohajo stejtu 25. Najvažniju utakmicu odigrao je, iako manje efikasan, protiv Univerziteta Notr Dam.

Tadašnji trener Notr Dama bio je Diger Felps, Njujorčanin koji je poznavao bivšeg trenera Šibenke Faruka Kulenovića i koji je tako imao priliku da gleda VHS kasete Dražena Petrovića još iz kadetskih dana. „Šteta što mu je ostala jedna godina srednje škole i što ne govori engleski”, govorio je Felps američkim medijima. „Rado bih ga video ovde.”

Već narednog leta Felps je svoje namere pretvorio u praktičan predlog, a na nivou je urbane legende da je Dražen tada potpisao i „pismo o namerama” da karijeru nastavi na Notr Damu. Zoran Čutura, koji je bio deo reprezentacije i redovno na američkim turnejama, pričao je kako su svi naši timovi u Americi igrali bolje protiv kvalitetnijih koledža, a da su se mučili protiv onih slabijih – što je tim kvalitetniji, ima jasniju strukturu i plan igre, sa slabima je to samo jurcanje.

Jedini koji je mogao i da „spusti loptu” i da jurca sa Amerikancima, nosio je broj četiri na dresu. Ipak, želje Digera Felpsa nikada nisu ispunjene, a Notr Dam nije dobio još jednog svog Hrvata (ili Jugoslovena), jer je upravo tamo svoje utočište pronašao Ivan Meštrović.

Ipak, Felps će kao ESPN stručni konsultant, godinama kasnije, imati priliku da vidi Dražena tamo gde je smatrao da pripada.

Dva: Sve. Sam.

Rezultat je 69:68 za Crvenu zvezdu u zagrebačkoj dvorani i napad je za goste u crvenim dresovima. Lopta od Karadžića i Jankovića dolazi u reket, ali ni iz prvog ni iz pokušaja posle ofanzivnog skoka Zvezdini košarkaši ne uspevaju da je ubace u koš. Cibonin napad je spor i bez ikakve ideje, Čutura i Pavličević dugo drže loptu, ali posle jedne razmene pasova Čutura uspeva da pogodi o tablu – 70:69 za Cibonu. „Posljednja minuta, sada ću vrlo često govoriti vrijeme”, govorio je komentator dok su igrači Zvezde prenosili loptu, posle brze razmene pasova lopta dolazi do Nikolića, sa brojem šest, koji se nakon jednog driblinga diže sa reklame za Badelov konjak i pogađa težak šut. Zvezda vodi pola koša, 71:70, potrebno je odigrati još samo jednu dobru odbranu. Komentator najavljuje kako se u takvim situacijama, u poslednjim napadima, obično traže visoki igrači i naglašava da će to biti „izuzetno težak zadatak i za Žižića i za Knegu”. Ali. Nakon duela na niskom postu Miho Nakić pogađa poluhorog. Zvezdi je ostao jedan šut sa pola terena i večito pitanje – šta bi bilo da je u ta dva minuta samo jedan detalj bio drugačiji?

Na zapadu Zvezdine Marakane o toj se utakmici naredne jeseni pričalo kao o sudbonosnom trenutku. Čak je i Zvezdin Zapad, u Jugoslaviji neretko poseban politički entitet, razumeo koliko bi stvari mogle biti drugačije samo da Nakić nije pogodio taj šut. Jer tog je leta „onaj mali što ubacuje kao na udicu”, odlučio da pređe u Cibonu.

Aleksandar Petrović u nekoliko kasnijih intervjua potvrdiće da je Dražen tog leta mogao da završi u crveno-belom jer je bio vrlo pragmatičan u izboru nove sredine – želeo je da igra Kup evropskih šampiona, da se odmeri sa najboljima. Zvezda i Cibona tih su godina, od početka osamdesetih, igrale sijaset plej-of serija na nož, a Petrović je želeo da igra u timu koji se suprotstavlja najboljima u Evropi.

Cibona u toj sezoni u Kupu evropskih šampiona ne počinje sjajno i iz Sofije nosi šest poena zaostatka, ali onda Dražen odluči da ubije CSKA u Zagrebu. U drugoj rundi protiv Helsinkija Cibosi imaju mnogo manje problema i ulaze u narednu fazu u kojoj šest ekipa igra dvokružno, da bi prve dve ušle u finale. Cibona protiv Reala. Najbolji strelac utakmice? Dražen Petrović sa 36 poena. Najbolji asistent? Dražen Petrović sa četiri asistencije. Najbolji igrač sezone u evropskoj košarci? Jasno je.

Ipak, to baš i nije bio kraj posla. Petrović je imao jedan stari dug.

Naredne sezone u toj završnoj, dvokružnoj rundi Kupa evropskih šampiona Cibona će svoj put ukrstiti sa – Limožom. Dva poraza u finalu Kupa Koraća sa Šibenkom pekla su Petrovića. Baš su ga pekla.

„Protiv Limogesa u Zagrebu 1986. u dresu Cibone u osam napada zaredom zabio je tricu i sam izbrisao Cibonin minus od 16 poena da mu se ne bi opet dogodio prokleti Limoges. To je bila hladnokrvnost ubojice”, objašnjava Lazarušić ono što je posle jugoslovenske publike i američkih čirlidersica konačno u lice dobila i evropska publika. „Kada je Olimpiji ubacio 112 poena, uopće ga nije zanimalo što su preko puta juniori i kadeti tog kluba a ne profesionalci. Vidio je samo mete koje treba eliminirati i cilj koji treba izvršiti. Prije utakmice protiv Dream Teama u Barceloni uvjeravao je suigrače da mogu pobijediti, ne mareći tko je s druge strane, toliko je bio kompetitivan. Ni u briškuli i trešeti Dražen nije volio gubiti, a ne na košarkaškoj utakmici. Ni kada je protivnički dres nosio Aco, ni protiv Šibenke ili Cibone, Petrović nije davao popust. Kilerski instinkt nije hrabrost da uzmeš šut za pobjedu nego da ga tražiš. Kilerski instinkt nije dar, nije talent, to je mentalitet. Taj mentalni sklop je Petrovića gurao naprijed i držao na vrhu. U krajnjem slučaju, taj mentalitet ga je učinio posebnim i odvojio od ostalih košarkaških smrtnika.”

Samo pogledajte kasete sa njegovim driblingom. Precizan kao sat. Pogledajte kako čita odbrane, uvek u pravom trenutku. Pogledajte kako instinktivno uzima šuteve u nekim trenucima kada bih mu i ja danas kao trener rekao – alo, majstore, polako bre. On je to radio rutinski i mora biti da je to posledica velikog fokusa na košarku i želje da se mnogo radi – Željko Obradović
Tih su godina i Cibona i Partizan vodili zanimljive duele na terenu.

U razgovoru u kom smo detaljno pretresali njegove igračke godine, Željko Obradović prisećao se muka koje je imala Partizanova odbrana protiv tog tima Cibone. Najbolji evropski trener svih vremena prisećao se tako sekvenci koje su mu i posle toliko godina ostale usađene u memoriju. Zapamtio je Velimira Perasovića kako se kreće kao senka. „U to vreme niko se u Evropi nije tako kretao bez lopte.” Zapamtio je koliko je malo prostora trebalo Petru Popoviću da pogodi šut i kako je „samo jedno pogrešno postavljanje stopala moglo da vas košta kašnjenja koje će on uvek kasniti”. Svi su, naravno, zapamtili šta je radio Dražen. Ali je Obradovićeva perspektiva bila drugačija.

„Postojali su trenuci velike frustracije, koju niko ko se smatra pobednikom ne priznaje rado. To su bili neki detalji kada znaš da si odigrao odbranu kako je trebalo, kako si jedino mogao, kada znaš da si dao sve od sebe i kada se on samo digne na šut i shvatiš da je sve bilo uzalud. Da nije dovoljno. Tada pomisliš da šta god da uradiš, ne može biti dovoljno protiv njega”, pričao mi je Obradović.

Naravno, taj Partizan imao je u timu pobednike i igrače koji ni pred kim nisu odustajali.

„Radeći sa trenerima sa kojima smo radili, a naročito posle kada sam radio i sa profesorom Nikolićem, o čemu smo mnogo puta pričali, shvatio sam da je košarka igra detalja. Kako će u bloku da ti stoje noge. Kako ćeš da spustiš loptu u dribling. Da li ćeš biti fokusiran na igrača koji ti protrčava iza leđa. Možeš li da pogodiš jedno bacanje u bitnom momentu. Protiv Dražena morali smo da budemo fokusirani na te detalje. Na svaki detalj. A sada mi je jasno da je upravo u tim detaljima on bio nezaustavljiv. Samo pogledajte kasete sa njegovim driblingom. Precizan kao sat. Pogledajte kako čita odbrane, uvek u pravom trenutku. Pogledajte kako instinktivno uzima šuteve u nekim trenucima kada bih mu i ja danas kao trener rekao – alo, majstore, polako bre. On je to radio rutinski i mora biti da je to posledica velikog fokusa na košarku i želje da se mnogo radi”, objasnio mi je Obradović.

Biografski podaci i spisak trofeja koje je osvojio pre odlaska u Ameriku, samo su didaskalija za ono što je u tom trenutku predstavljao Dražen Petrović ljubiteljima košarke. Bio je rokstar. Novine su dobijale gomilu pisama devojaka koje su tvrdile da su „lepe i zgodne”, da bi rado, ako bi Dražen na to pristao, „sa njim stupile u ljubavne odnose”. Navijači protivničkih timova molili su ga da ne ide u Boston Seltikse, kako se tada pisalo. „Ne moraju ti Amerikanci imati sve najbolje na svetu”, pisali su mu Zvezdini navijači. A on je posle evropskih trofeja sa Cibonom i medalja sa reprezentacijom, posle svih individualnih nagrada i novinskih naslova u kojima je bio prikazan kao neprikosnoveni košarkaški bog, odgovarao na pitanja isto kao i u prvom intervjuu, kada je imao 17 godina. Iskreno, skromno i sa jasnom vizijom.

Jedini strani klub za koji bi igrao u Evropi, tvrdio je, bio je Real Madrid. Dogodilo se. Jedini klubovi koji mogu da pobede Cibonu sa njim na terenu bili su Simak, Žalgiris, Zadar, Zvezda, Partizan, „ali i oni vrlo retko”. I događalo se – vrlo retko. Najbolji igrač u Evropi? Sabonis. Da li bi mogao da ga pobedi jedan na jedan? Podrazumeva se.

Težak rad, vera i jasan cilj. Zvučalo je lako. Tako je i izgledalo.

Tri: Wanted

Kada se oni koji su protiv Dražena Petrovića igrali, koji su sa njim delili svlačionicu, koji su ga gledali kao klinci na malim ekranima, ili iz prvog reda ili novinarske lože na velikim scenama, osvrnu na ono što ga je u tom periodu činilo posebnim, svako će izvući nešto drugo i sve će se na kraju svesti na isto. Killer sense.

“Sećam se posle Olimpijskih igara u Seulu, gde sam bio cimer sa Rađom, da smo morali da čekamo sedam dana na povratak. Svi smo se razmileli i nismo se videli tih sedam dana, znali smo samo kada treba da se nađemo. A Dražen je odmah sutradan tražio salu u kojoj može da trenira”, priča mi Obradović.

Njegov cimer iz Seula, tu je Draženovu opsednutost košarkom i spremnost da teško radi video i kao primer i kao pritisak, sve ono što pravi lideri moraju da nose u sebi.

“Ako je neko bio vođa”, kaže mi Rađa, “to je bio Dražen.”

“U tom našem jugoslovenskom sistemu, u kom sa profom Nikolićem radimo tri-četiri sata i više nas poslije treninga boli glava nego noge, u kom se ide na planine i tamo duša ispušta na pripremama na kojima postanemo ka braća, u tom je sistemu najzahtjevniji čovjek bio – Dražen. On bi te prvi kritikovao ako se ne trudiš. I prije selektora.”

I nije bilo važno da li se igra utakmica protiv Drim tima, ili nevažni prijateljski meč. Čuj mene, nevažni.

“Pamtim, dolazimo u Poljsku i u hotelu nema teretana. Poslije pola sata zove on i kaže adresu. Mi sjedamo u taksi i dolazimo tamo, a ono raspali klub za dizanje tegova i njihova raspala teretana. Ali je teretana. I mora se raditi”, objašnjava Rađa i priseća se poslednje Draženove utakmice za reprezentaciju Hrvatske. Naravno da je i tu bilo “problema”.

“Zadnja utakmica Draženova protiv Slovenije u Poljskoj. Totalno nebitna jer smo igrali finale kvalifikacija a prva tri idu na Evropsko, što znači da je stvarno bilo nebitno. Svima osim njemu. I naravno da se pri kraju utakmice koju smo izgubili nas dva posvađamo. Ko kome nije dodao, ko nije zagradio. I ne govorimo. Ranom zorom sjedimo on, ja i Stojko za istim stolom i pijemo kavu. Kaže on Stojku da mi reče da sam idiot, a ja opet isto tako preko Stojka njemu da je on idiot. Nema veze šta igraš, važno ili ne, uvijek si morao biti na sto posto. Tako je mislio i zarazio ostale.”

Često se upravo ta vrsta liderstva i pregalačkog rada ističe kao preduslov koji je Dražen prvi ispunio da bi došao u NBA ligu. I stari arhivski snimci i brojni intervjui igrača koji su tada išli na američke turneje ili se bilo kada u životu susretali sa američkim timovima, svode na isti utisak – oni su brži i jači i tome može da parira samo košarkaški kiborg. Što Dražen jeste bio.

Ali upravo Amerikanci tvrde da su njegovi drugi kvaliteti bili važniji.

Novinar The Athletica Dave DeFour pažljivo razlaže Draženove kvalitete, ali onda iznenađujuće izvlači jedan koji je često potcenjen.

“Dražen je prvi bek koji je došao iz Evrope i ovde zavredeo poštovanje publike i drugih igrača u NBA”, kaže DeFour za Nedeljnik. „Svaka priča o njemu priča je o njegovoj kompetitivnosti i košarkaškoj veštini kakva se retko viđa. U to vreme, a ni danas se situacija nije mnogo promenila, glavni problem evropskih igrača koji dolaze u ligu bio je nedostatak veštine sa loptom. Dražen je, sa druge strane, bio toliko vešt sa loptom da je mogao da igra jedan na jedan, sa bilo kojim igračem u NBA ligi. Njegov stil igre i njegovo držanje bili su tačno ono što su Amerikanci želeli da vide i ono za šta su bili spremni da navijaju.”

Ako je DeFour Petrovića posmatrao iz navijačke perspektive i danas kao novinar može da pruži potpuno neutralan i osvežavajući uvid u to što Petrović predstavlja i šta ga je izdvajalo kada je došao u NBA, kolumnista Njujork tajmsa Harvey Araton daje jednu mnogo ličniju i bližu perspektivu. Araton je u vreme kada je Petrović došao u NBA bio opsednut temom globalizacije igre i dolaska stranih igrača u NBA, a pored toga radio je i kao beat writer Netsa, u koje je Dražen došao nakon Portlanda.

„Dok je Dražen bio u Netsima, intervjuisao sam ga ili vodio neobavezne razgovore sa njim mnogo puta. Od kasnih osamdesetih, a posebno sa Letnjim olimpijskim igrama 1992. u Barseloni, najviše sam uživao u tome da pišem kako se igra menja i otvara za strane igrače. Tako bih povremeno seo i sa Draženom i pričao o igri, o pravcu u kom je igra krenula”, kaže Harvey Araton za Nedeljnik.

Sjećam se tog jednog trenutka kada je postalo jasno da ga stvarno više nema. Istog trenutka kada smo se sa tim morali i pomiriti, kao njegovi prijatelji i kao njegov tim. Završila se utakmica za broncu u Minhenu na Evropskom prvenstvu. Mi osvajamo medalju i idemo u neki lokal kod našeg čovika na večeru. On pušta od Pejakovića ‘Ako odem, prijatelji’. Jedna se rič nije čula satima – Dino Rađa
„Dražen je, za mene, bio najzanimljiviji od prvih evropskih igrača koji su došli u Sjedinjene Države, jer je bio prvi koji je zaista verovao da nije ovde da popuni poneku rupu. Znao je da ima sve što je potrebno da postane zvezda. U Nju Džerziju se sprijateljio sa hrvatskim imigrantom iz Njujorka po imenu Mario Miočić, koji bi dolazio na sve utakmice. Mario mi se jednom poverio da mu je Dražen rekao: ’Mario, nikad ne razmišljam: O, dobro, otvorio sam vrata evropskim igračima i sada ću sedeti na klupi i biti srećan. Ne zanima me to, čovječe. Želim da budem kamen temeljac tima, vođa.'”

U brojnim razgovorima koje su vodili o košarci, Petrović je Aratonu govorio i o Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. godine. One su dolazile u veoma nezgodnom trenutku za njega. Kako tvrdi kolumnista Njujork tajmsa za Nedeljnik, Dražena je politička situacija na Balkanu, rat koji se dešavao u Hrvatskoj, ali i činjenica da Jugoslavija više neće igrati u sastavu u kom je igrala, činila vrlo nezadovoljnim. „Bio je otvoren i blag prema novinarima, ali ne mogu da zaboravim ni tu crtu ozbiljnosti zbog svega onoga što ga je opterećivalo”, objašnjava Araton.

Ambicije su mu bile neograničene.

„Sećam se da mi je pre Barselone rekao da će Hrvatska i bez Vlade Divca i srpskih igrača iz velike reprezentacije Jugoslavije ‘i dalje imati drugi najbolji tim’. Tvrdio je da će njegova reprezentacija moći da se drži sa Amerikancima 20 minuta. ‘Onda, sa međunarodnim pravilima, nikad se ne zna.’ Tako mi je rekao.

„Pažljivo sam gledao obe utakmice koje je Hrvatska odigrala protiv Dream Teama. Postalo je već urbana legenda kako su Tonija Kukoča ugušili Džordan i Pipen kao neku vrstu stejtmenta protiv Džerija Krausa koji ga je doveo u Bullse. Toni je igrao bolje u utakmici za zlatnu medalju, ali je meni nešto drugo bilo mnogo mnogo važnije – u obe utakmice samo je Dražen igrao kao da mu je mesto na terenu sa Dream Teamom. Bio je neustrašiv, ulazio je u duele, primao udarce i delovao kao da ga to raduje. Svi momci iz Dream Teama su mi to kasnije potvrdili. Bio je sjajan.”

Posebno zanimljivo je bilo to kako je Dražen pristupao utakmicama protiv Majkla Džordana. Džordan je bio (i ostao za većinu) jedini košarkaški bog. Ljudima sa ove strane okeana bilo je neverovatno važno to što Petrović protiv takvog božanstva nije želeo da ustukne ni pedalj. Amerikance je to prvo nerviralo. Pa ih je čudilo. Pa ih je fasciniralo.

Dražen je protiv Džordana imao oko 17 poena u proseku, iako mu je karijerni prosek u NBA ligi znatno manji. To su bile utakmice koje je želeo.

Prvi duel imali su još na onoj prvoj američkoj turneji reprezentacije 1981. kada se Petrović nije upisao u strelce. Džordan je, naravno, bio najbolji na terenu taj dan. Naredni duel trebalo je da se odigra u Los Anđelesu na Olimpijskim igrama, ali voljom žreba nije došlo do te utakmice. Međutim, prost statistički uvid govori koliko su u tom trenutku njihove uloge bile slične – Dražen je u Los Anđelesu u proseku beležio 17,5 poena u 25,9 minuta uz 54,2% šuta. A Džordan? Uporedite sami – 17,1 poena u 21,5 minuta uz 54,3% šuta.

U kolektivno nesvesno američke košarkaške publike ušlo je to da je Petrović u stanju da parira Džordanu u igri jedan na jedan, a ni Majklove izjave koje je kasnije davao nisu poremetile tu sliku. Štaviše.

“Uživao sam da igram protiv njega”, govorio je Džordan. „Veliki igrač. Uvek je bio do kraja koncentrisan i neobično neustrašiv. Taj se baš ničega nije plašio. Kada god bismo igrali jedan protiv drugog, išao je snažno na mene, što su drugi igrači izbegavali, da me ne naljute. Ipak, naši dueli su bili uvek na ivici. No bilo ih je premalo, na žalost svih nas.”

Araton je tokom našeg razgovora istakao nekoliko vrlo važnih anegdota sa Draženom koje će zauvek pamtiti.

„Na pobedničkom postolju posle utakmice za zlatnu medalju 1992. godine bile su superzvezde Drim tima, koji su, kako se predviđalo, sve demolirali, srećni, ali su tu bili pre svega da promovišu sport i šire sopstvene komercijalne interese. U oštroj suprotnosti, imali ste timove Hrvatske i Litvanije, koji su zaista igrali za neku veću stvar i važniju misiju i uvažavanje – predstavljali su svoje nove, male zemlje. Za mene je to bila najbolja košarkaška priča tih Olimpijskih igara. Nekoliko nedelja kasnije, jednog dana sam zalutao u halu za trening Netsa jer sam se zatekao u okolini da ručam sa prijateljem. Dražen je bio u hali, sam, šutirao stotinama puta, obliven znojem. Kada je završio, prišao je da se pozdravi i seo pored mene. Došli smo do teme predstojeće sezone, koja je bila poslednja na njegovom ugovoru. Bez mog pitanja, on je sam počeo da priča o tome i rekao da već dobija ponude iz Evrope da se vrati u sezoni ’93/94. ‘Dve iz Španije i četiri iz Italije’, pamtim njegove reči. Dodao je da je svom agentu Vorenu Legariju rekao da sazna koliko bi mogao zaraditi u poređenju sa onim što bi mogao da zaradi u Netsima. Rekao mi je i da su Dino Rađa i Kukoč plaćeni oko tri miliona dolara da bi igrali u Italiji.“

U to vreme, a ni danas se situacija nije mnogo promenila, glavni problem evropskih igrača koji dolaze u ligu bio je nedostatak veštine sa loptom. Dražen je, sa druge strane, bio toliko vešt sa loptom da je mogao da igra jedan na jedan, sa bilo kojim igračem u NBA ligi. Njegov stil igre i njegovo držanje bili su tačno ono što su Amerikanci želeli da vide i ono za šta su bili spremni da navijaju – Dave DeFour, novinar The Athletica

Zatim se osvrnuo na pitanje koliko ozbiljan tim Netsa može da bude s obzirom na nezrelost njegovih saigrača: „Ne bih želeo da potpišem trogodišnji ili četvorogodišnji ugovor sa Netsima. Trenutno mi to nije ambicija. Želim da vidim kako će stvari funkcionisati ove godine. Nisam zadovoljan time što se izborimo za plej-of i onda ispadnemo u prvom kolu.”

Neverovatna ambicija u tadašnjem kontekstu. Araton se osvrće upravo na probleme koje je taj kontekst donosio Draženu svakoga dana, na treninzima, utakmicama, u predsezoni…

„U celoj NBA ligi te ere, igrači rođeni u Americi teško su prihvatili da momak koji ne izgleda ili ne zvuči kao oni može biti na njihovom nivou. Ili bolji. Sećam se kada ga je Džon Starks iz Niksa nazvao ‘treštokerom sa akcentom’ i našalio se da je umešan u (prvo) bombardovanje Svetskog trgovinskog centra – realno, to je bilo baš glupo i graničilo se sa ksenofobijom. Petrović je bio na totalno drugom mentalnom nivou. On nijednog momenta nije smatrao da tu ne pripada. Zato mu je smetalo što nije dobio poštovanje koje zaslužuje”, objašnjava Araton.

Četiri: Život posle smrti

Iako je bio nezadovoljan neozbiljnošću i radnom etikom svojih saigrača iz Netsa, kako tvrde američke kolege; iako je imao mnogo veću ambiciju od realnih mogućnosti tima; iako je zbog toga bio spreman da se vrati u Evropu, Petrović je u Netsima izgradio čvrste odnose sa nekim igračima. Jedan od njih bio je Džejson Vilijams, koji je na dirljiv način opisao njihov poslednji susret u kom mu je Dražen poklonio daljinski za TV jer ga ovaj nije imao i stalno je ustajao da promeni kanal, a onda je na tom TV-u gledao prilog o tome da je Petrović poginuo. Tužnu vest javio mu je tim menadžer prethodne noći.

Araton pamti kako je sedeo i šta je od odeće imao na sebi tog jutra na ranojutarnjem letu za Finiks. Pamti šok koji je doživeo.

“Prevrnuo sam Njujork post u krilu i video naslov – Nets’ Petrovich dead. Odmah su kroz glavu počeli da mi prolaze naši razgovori i ta želja koju je imao da sve zaseni i to što mu NBA liga nije pružila tu mogućnost jer je bila zatvorena. Čim sam stigao u Finiks, potražio sam Denija Ejndža sa kojim se Petrović sprijateljio dok je igrao u Portlandu i razgovarali smo o toj njegovoj frustraciji. Deni je shvatio da je Petrović povređen što je zavredeo da bude u trećem timu lige, ali istovremeno nije Amerikancima dovoljno dobar da ga pozovu na All Star vikend. Nemam nikakvu sumnju, da Dražen nije bio takav, bez takvih njegovih stavova i uverenja, ne bi postojao temelj da liga drugačije prihvati i Novickog i Jokića i druge velike igrače koji su iz Evrope došli”, zaključuje Araton.

Dino Rađa u našem razgovoru nije želeo da priča o danu kada je Dražen poginuo. Želeo je da priča o životu posle smrti. Životu koji su svi njegovi prijatelji i saigrači, „ali prije svega pratitelji” morali da nastave da žive i životu Draženovog dela koje je, kako Rađa tvrdi, nastavilo da živi.

“Sjećam se tog jednog trenutka kada je postalo jasno da ga stvarno više nema. Istog trenutka kada smo se sa tim morali i pomiriti, kao njegovi prijatelji i kao njegov tim. Završila se utakmica za broncu u Minhenu na Evropskom prvenstvu. Mi osvajamo medalju i idemo u neki lokal kod našeg čovika na večeru. On pušta od Pejakovića ‘Ako odem, prijatelji’. Jedna se rič nije čula satima. Samo lupanje po tanjurima i šmrckanje. Nema nijednoga da nije plakao kao rodna godina”, zaključuje Rađa.

Najvažniji vestern junaci preživeli su sve izazove koje su im crtači i reditelji na put postavili. I horde pomahnitalih Indijanaca. I zavidne prijatelje spremne da ih izdaju. I čitave garnizone Američkog građanskog rata spremne da ubiju na prvi pokret. Velike dvoboje i prljave zasede.

Dražen Petrović na tom putu, toga dana, nije preživeo život. Ali je preživeo smrt.

„To što je poginuo u prajmu svog života i svoje karijere, transformisalo ga je u mitološku figuru”, zaključuje DeFour. „Zbog toga nemam dilemu da je kod većine ljudi ostao upamćen kao veliki igrač i da postoji perspektiva kako bi bio jedan od najvećih svih vremena da nije tragično nastradao.”

Ostale su priče. Zapisnici sa utakmica na kojima je ubacivao 50, 60 ili 118 poena. Pa makar prekoputa bili juniori. Autobuske i avionske karte putovanja sa kojih se uvek vraćao još više gladan i spreman da radi. Anegdote i trenerske lekcije o predanosti i posvećenosti. VHS kasete do tančina uvežbanog driblinga. Slike uplašenih očiju protivnika kada instinktivno digne šut koji niko drugi ne bi smeo. Koji niko drugi ne bi ni tražio. Tužne pijane priče o tome šta bi bilo da je Zvezda pobedila Cibonu one godine. Ili da nije bilo rata. I da je tog dana išao avionom, a ne kolima. Da se vratio u Evropu – četiri kluba iz Italije i dva iz Španije. Ili obrnuto, nije važno.

Vestern junaci koji su sve preživeli, postali su pomalo ispravni i dosadni.

Draženova životna priča ostala je tako specijalno, ograničeno izdanje. Blistavi košarkaški serijal temeljnog tipa kome je herojstvo svakodnevni posao, koji iz senke uvek izvlači pobede i koji je baš na svaku utakmicu dolazio spreman da pobije sve i vrati se sam. Serijal u kome mu je to uvek i polazilo za rukom. I koltom.

Stari parobrod koji vozi skitnice na zapad nestaje u rukavcu reke koja preseca preriju. Tri senke mirno jašu ka horizontu. Jedna u belom dresu Netsa sa brojem tri, druga u plavoj desetki Cibone i treća narandžastom dresu sa brojem četiri. Cevi revolvera se i dalje dime.
Keep the faith and never fear, We'll keep the Red flag flying high, Cuz Man United will Never Die!!!
The greater the challenge the more Glory in overcoming it!
________BOSTON_________
.BRUINS=CELTICS=RED SOX.
..NEW ENGLAND PATRIOTS..

Odgovori

Natrag na “Ostalo”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 1 gost.