Jedan od glavnih argumenata koji je išao u prilog sveopsežnim promjenama u Davis Cupu bio je onaj da vrhunski igrači nisu dovoljno redovito nastupali u starom formatu ovog natjecanja. Bez obzira na sve simpatije koje netko možda gaji prema tom starom formatu, ali bio je to pravovaljan i snažan argument. Ne radi se ni o tome da oni najbolji nisu htjeli nastupati za svoju zemlju, već o tome da im je uz postojeći ATP-jev kalendar takvo što bilo prenaporno činiti iz godine u godinu. Davis Cup je ipak bio sekundaran na listi prioriteta, pogotovo ako ste ga već bili osvojili; jest, bilo ga je itekako bitno osvojiti, ali to se u konačnici moglo učiniti i bez toga da ga igrate svaku godinu.
U tom je kontekstu indikativno reći to da su članovi Velike četvorke u Davis Cupu međusobno odigrali svega dva susreta; Andy Murray, primjerice, nikad nije igrao s Novakom Đokovićem, Rogerom Federerom i Rafaelom Nadalom.
Može, dakle, netko drviti o (izgbuljenoj) duši Davis Cupa i slično, ali činjenica je da se radilo o natjecanju koje su oni najbolji često propuštali igrati. Upravo je to bio jedan od glavnih razloga za to što je ITF još 2018. sklopio ugovor s Kosmos Grupom, investicijskom grupacijom koja je ujedno osmislila i taj novi format.
Što se, dakle, u međuvremenu promijenilo?
Pa, osim toga što se Kosmos u siječnju ove godine povukao iz dogovora te završio na sudu s ITF-om, u suštini se nije puno toga promijenilo. Davis Cup ima manje-više iste probleme kao i u prošlosti, a priča o Svjetskom prvenstvu u tenisu koje bi nalikovalo prvenstvima iz drugih globalno popularnih sportova — a kako se DC počelo brendirati s promjenom formata — priča je u koju ne vjeruju vjerojatno ni oni koji je promoviraju. Zasigurno ne i Gerard Piqué, zapravo naslovno lice te promjene formata te većinski vlasnik Kosmos Grupe, koja se iz cijelog projekta povukla zbog višemilijunskih gubitaka ostvarenih u zadnjih nekoliko godina.
U grupnoj su fazi u rujnu sudjelovala šestorica top 20 te jedan jedini top 10 igrač. Sreća je bila ta da je taj top 10 igrač bio Đoković, koji se pojavio unatoč tome što je nekoliko dana prije osvojio US Open. Alcaraz je, pak, upravo zbog spomenutog turnira ili generalno iscrpljujuće sjevernoameričke turneje otkazao nastup, Španjolska se nije uspjela kvalificirati i opet možemo samo pretpostavljati što bi bilo kad bi bilo. Tako je završnica u Málagi ostala bez domaćina, ali zato su ovdje sada Đoković i Jannik Sinner, ujedno jedina dvojica top 10 igrača, u još njih četvoricu iz 20 najboljih.
Dotični su se jučer sastali u polufinalu (njihov treći dvoboj u dva tjedna!) i to je zasigurno nešto što podiže cijeli turnir (Sinner je pobijedio i Italija je prošla u finale), ali vidimo da i dalje nedostaje puno top igrača, pa možemo reći i da je to samo ova godina; hoće li Đoković nastupati i iduće godine, u sezoni u kojoj su mu prioritet i Olimpijske igre?
To je pitanje na koje u ITF-u još uvijek ne znaju pronaći (jedini ispravni) odgovor. Pritom je pomalo tragikomično to što svojim glavinjanjem samo daju vjetar u leđa tradicionalistima koji masturbiraju na stari format, iako taj povratak na staro nema nikakvog smisla. Radi se i o tome što nije takav problem u samom formatu; ljudi su se u stanju brzo priviknuti na drugačije uređeno natjecanje, a Davis Cup jednostavno ima takvo nasljeđe da sam format nije toliko bitan. Igrači i dalje žele i vole nastupati za reprezentaciju, i dalje postoji velika emocija, a nije baš istina ni da više nema svih prednosti domaćeg terena;
https://telesport.telegram.hr/analize/p ... vis-cupom/