Nikakvo, ali baš nikakvo mudro slovo nije reći da je stanje u i oko reprezentacije jako loše. Svi koji imalo pratimo fudbal i imamo prosječan koeficijent inteligencije vidimo šta se dešava. Vico nas ubi, savez je užas, igrači su kvalitetom jako upitni, odnosom i ponašanjem također, Miske, Dzeko uvodi djecu Amrinih prijateljica, Pjanic pusi nargile, Hadzibegic... Bruku faktora navode na to da se dignu ruke od repke. Ništa što smo vidjeli na terenu i izvan njega u zadnjih godinu i pol dana ne ukazuje da se trebamo nadati nečemu i to su činjenice, nema šta. Činjenica je i da je Ukrajina dosta kvalitetniji protivnik trenutno, nema šta. Ali...ali....ali... 90% nas koji pišu na ovoj temi smo odrasli kao djeca zaljubljena u reprezentaciju, kao neko kome je repka uticala na raspoloženje u školi, u kući... Gledali smo Brazil i bili najsreniji na svijetu, gubili baraže, prolazili emocionalne rolerkostere sa repkom i kao takvima niko nas ne može osuditi što se pored svega nabrojanog opet nadamo čudu. Vjerujemo da možemo dobiti, tako i treba, pa nije Francuska nego Ukrajina. Imaju svoje mane, uz puno Bilino i malo sreće sve je moguće. Nemojmo o taktičkim mogućnostima i borbama, sve to nestaje ako momci poginu tih 90 minuta. Hoće li poginuti? Vjerovatno ne. Hoćemo li biti najsretniji na svijetu ako dobijemo? Definitivno da.
Nemojmo puno pametovati, svi bi dali ruku da dobijemo, kao što bi rekao bard bh. nogometa Muhamed Konjić "Ajmo biti pozitivni". Uostalom, ako smo se predali unaprijed a igramo sa jednom Ukrajinom u nama je problem, pa nisu galaktikosi nego Celzijev rezervista i placipicka Zincenko.
Idemo na Euro!
![🇧🇦](//cdn.jsdelivr.net/gh/twitter/twemoji@latest/assets/svg/1f1e7-1f1e6.svg)
![🇧🇦](//cdn.jsdelivr.net/gh/twitter/twemoji@latest/assets/svg/1f1e7-1f1e6.svg)