Chat - bez politike i ratnih prica

[Tekashi]

Uh, kakva stvar.

[Asteriks]

Privredni razvitak BiH bio je intenzivan u periodu 1951. - 1962., a stopa privrednog rasta tada je bila jedna od najvećih u Jugi, te iznosila je od 8% do 12% godišnje. Kasnije se razvitak malo usporio (6% - 2%), ali je donio mnogo kvalitativno novih aspekata u razvoju industrije i privrede u cjelini. Ispoljilo se to ponajviše u postepenom prelasku sa izgradnje osnovnih kapaciteta rudarstva, primarne prerade u metalurgiji i drvnoj industriji na izgradnju kapaciteta finalne prerade, od sirovina do finalnih proizvoda.

To se ponajprije odnosi na drvnu industriju (Šipad), elektroindustriju (Energoinvest), metalnu industriju (Unis), metalurgiju (Rudarsko - metalurški kombinat Zenica), hemijsku preradu drveta (Incel), te rudarstvo. Stvorene su potpuno nove industrijske grane, npr. industrija obojenih metala (Vlasenica i Mostar u okviru Energoinvesta), a započeo je i razvoj auto industrije (TAS u okviru UNISA). Kompletirani su i energetski kapaciteti sa hidrosistemima na Trebišnjici, Neretvi, Rami, Vrbasu i Drini, izgrađeno je neoliko snažnih termoenergetskih sistema.

Tako je stvorena snažna energetska, sirovinska, prerađivačka baza za svestrani razvoj BIH. Broj zaposlenih porastao je sa 165 000 u 1947. na 820 800 u 1980.

Dovoljno je porast pogledati potrošnje električne energije tokom 50ih godina.

Izvori - S. Hadžić, Historijski proces preobražaja; Istorija SK BiH, knj. 2; Kultura i tradicija u BiH, str. 444.

Evo malo za sve pljuvače velikog gospon Broza.

[numanumaye22]

Privredni razvitak BiH bio je intenzivan u periodu 1951. - 1962., a stopa privrednog rasta tada je bila jedna od najvećih u Jugi, te iznosila je od 8% do 12% godišnje. Kasnije se razvitak malo usporio (6% - 2%), ali je donio mnogo kvalitativno novih aspekata u razvoju industrije i privrede u cjelini. Ispoljilo se to ponajviše u postepenom prelasku sa izgradnje osnovnih kapaciteta rudarstva, primarne prerade u metalurgiji i drvnoj industriji na izgradnju kapaciteta finalne prerade, od sirovina do finalnih proizvoda.

To se ponajprije odnosi na drvnu industriju (Šipad), elektroindustriju (Energoinvest), metalnu industriju (Unis), metalurgiju (Rudarsko - metalurški kombinat Zenica), hemijsku preradu drveta (Incel), te rudarstvo. Stvorene su potpuno nove industrijske grane, npr. industrija obojenih metala (Vlasenica i Mostar u okviru Energoinvesta), a započeo je i razvoj auto industrije (TAS u okviru UNISA). Kompletirani su i energetski kapaciteti sa hidrosistemima na Trebišnjici, Neretvi, Rami, Vrbasu i Drini, izgrađeno je neoliko snažnih termoenergetskih sistema.

Tako je stvorena snažna energetska, sirovinska, prerađivačka baza za svestrani razvoj BIH. Broj zaposlenih porastao je sa 165 000 u 1947. na 820 800 u 1980.

Dovoljno je porast pogledati potrošnje električne energije tokom 50ih godina.

Izvori - S. Hadžić, Historijski proces preobražaja; Istorija SK BiH, knj. 2; Kultura i tradicija u BiH, str. 444.

Evo malo za sve pljuvače velikog gospon Broza.

Pa ja, a nakon toga onda konstantna inflacija, de facto bankrot i na kraju krvavi raspad.

Jedan dobar opis

Zbog strukturnih neravnoteža i makroekonomske nestabilnosti, Jugoslavija je uvijek imala ogroman problem s inflacijom. Čak i ako zanemarimo hiperinflacije u osamdesetima koje su varirale od 40,7% 1981. do čak 1.252% 1989. (zamislite da vam plaća u prosincu vrijedi 13 puta manje od plaće koju ste primili u siječnju), Jugoslavija je i u svojim najuspješnijim godinama imala veliku inflaciju. Prosječna inflacija u ‘zlatnim’ 1960-ima bila je 12,1% (1965. narasla je sve do 34,6%) dok je, recimo, u isto vrijeme u Njemačkoj ona iznosila 3,1%. Za usporedbu, inflacija je u Hrvatskoj u kolovozu 2020. godine iznosila -0,1%.

Jugoslavija je bila teško zadužena zemlja, a vanjski dug je od 1961. do njezinog bankrota 1982. rastao eksponencijalno, prosječnom godišnjom stopom od 17,6% i do danas bi tim tempom država bila dužna nezamislivih 6000 milijardi dolara. Za usporedbu, 2019. ukupni javni dug svih 7 zemalja nastalih raspadom Jugoslavije nije prelazio 125 milijardi dolara (Hrvatska je na 42 milijarde dolara, Slovenija 37, Srbija 28, BIH 6,5, Sjeverna Makedonija 4,2, Crna Gora 2,6 i Kosovo 1), što je sitnica - svega oko 2% - u odnosu na projekciju potencijalnog rasta javnog duga Jugoslavije. Neki će, naravno, reći “da, no dug po glavi stanovnika i dalje je bio manji nego danas hrvatski” i to je istina, no razlika je u dvije stvari: dug SFRJ konstantno je rastao dok dug RH već 6 godina pada (do 2020. i krize), a Hrvatska svoj dug redovito servisira bez problema, dok SFRJ svoj nije mogla vraćati te je 1982. i priznala međunarodnim kreditorima da nije u stanju plaćati svoje dugove te je de facto bankrotirala.

Iako su građani bili uvjeravani kako je Jugoslavija industrijska sila, razlog za gore navedene probleme je upravo ta nevjerojatno nekonkurentna industrija: 1990. je Jugoslavija proizvodila u protuvrijednosti 880$ po stanovniku (per capita), što je bilo tek neznatno više od jedne Bugarske (836$), a nekoliko puta manje od pravih industrijski sila poput Italije (4680$) ili Njemačke (6290$). Zanimljivo, to je bilo i duplo manje od Grcke (1590$), zemlje koju nitko nikada nije smatrao nekom industrijskom silom. Praktično, 7 puta manja vrijednost proizvodnje nego u Njemačkoj znači da je radniku u Jugoslaviji trebalo nešto više od 7 godina da stvori vrijednost koju je radnik u Njemačkoj stvorio u jednoj godini. Za usporedbu, jer često se govori kako smo nekad puno više proizvodili (što je djelomično i istina, ali je proizvodnja bila preskupa i nekonkurentna), udio industrije u hrvatskom BDP-u 2017. godine iznosio je 26,2% i to nije ni približno tragično kao što neki često interpretiraju: u Španjolskoj je udio industrije u BDP-u 23,2%, u Ujedinjenom Kraljevstvu 15,2%, u Nizozemskoj 17,9%, u Švicarskoj 19,8%, a u jednoj Njemačkoj - zaista industrijskoj sili u europskom kontekstu - je malo više nego kod nas - 30,7%.

Jugoslavija je čak i na svom vrhuncu 1969. imala nestašice mesa, a prije i kasnije nestašice kave, mlijeka, ulja, brašna, goriva i drugih namirnica; imala je redukcije struje, trpila je hiperinflacije - a sve zato što industrija nije uspjevala proizvoditi dovoljno da zadovolji društvene potrebe, dok ujedno zbog slabe produktivnosti nije imala deviza da bi uvezla ono što je društvu nedostajalo. Zašto nije imala deviza? Zato što nije mogla uspješno prodavati svoje proizvode na stranim tržištima jer nisu bili konkurentni, a izvoz joj je (uračunata inflacija) bio oko 700$ per capita - za usporedbu, hrvatski je 2018. bio 1940$ per capita. Netko će možda reći “kako nije, izvozili smo po cijelom svijetu” i jesmo, ali izvozili smo malo i mahom u siromašne zemlje trećeg svijeta, a od toga radili spektakl.

Zapravo, možda i najbolji primjer koliko je jugoslavenski socijalizam bio neuspješan u usporedbi s kapitalističkim sustavima pokazuju usporedbe sa susjednim zemljama koje u istom periodu nisu bile socijalističke: 1947. SFRJ je imala BDP per capita oko 1.250$, Austrija oko 2.000$, Njemačka oko 2.500$, a Italija oko 3.000$. Nešto više od četiri desetljeća kasnije, SFRJ 1990. ima BDP per capita 6.200$, Austrija 21.700$, Njemačka 22.800$, a Italija 20.800$ i pogrešan je zaključak da je bio problem u našem pristupu jer problem je bio u samom socijalizmu: susjedne Bugarska i Mađarska jednako su sporo napredovale kao i Jugoslavija.

Usko vezano uz nekonkurentnu industriju, u Jugoslaviji se zastrašujuće malo radilo u usporedbi s razvijenim zemljama pa nije ni čudo što je produktivnost bila niska, odnosno što je jedan radnik u Njemačkoj vrijedio kao sedam radnika u Jugoslaviji. Naprimjer, 1964. godine u Jugoslaviji je 12,5 milijuna zaposlenih odradilo oko 17,4 milijardi radnih sati, dok je 1983. tada nešto više od 15 milijuna zaposlenih odradilo 14,5 milijardi radnih sati. Prevedeno na razumljiviji jezik, prosječan jugoslavenski radnik je 1964. godine efektivno radio 116 sati mjesečno, dok je 1983. radio svega 81 sat mjesečno - to je uz pretpostavku neradnih vikenda, praznika i četiri tjedna godišnjeg negdje oko 4 sata dnevno, što je de facto pola radnog vremena.

Baš taj slabi jugoslavenski izvoz je čak i u usporedbi sa zemljama koje smo smatrali siromašnijima i nerazvijenijima od nas bio prilično mizeran: naprimjer, jedna Mađarska je imala 30% veci izvoz per capita od Jugoslavije, a jedna Grčka čak dva i pol puta veći.

Možda i najporaznija činjenica oko jugoslavenskog izvoza je da je udjel navodno moćne industrije u njemu često bio i manje od pola vrijednosti izvoza - npr. 1978. godine je čak 51% ukupnog jugoslavenskog ‘izvoza' predstavljao novac i doznake koji su gastarbeiteri slali natrag svojim obiteljima, mahom iz Njemačke. Država je doslovno ovisila o tih 21% radno sposobnog stanovništva koje je otišlo raditi u zapadne zemlje jer je u osamdesetima već praktički živjela isključivo od njihovih doznaka, turizma i kredita - efektivni industrijski izvoz cijele SFRJ je 1990. bio točno 5,4 puta manji od izvoza samo Hrvatske u 2018. godini.

Uz taj ogroman broj radnika koji su napustili državu, Jugoslavija je dodatno kupovala socijalni mir masovnim zapošljavanjem na izmišljena radna mjesta te se zaduživala kako bi održavala ‘kult rada’, mit o uspješnoj socijalističkoj ekonomiji gotovo apsolutne zaposlenosti. Jedan od popularnijih primjera takve politike je tvornica automobila Zastava u Srbiji: ona je na svom vrhuncu za vrijeme socijalizma zapošljavala oko 50.000 radnika, a proizvodila je manje automobila nego danas kad zapošljava 3.500 (tada je i efektivno više proizvodila nasuprot samom sklapanju automobila, ali diskrepancija u brojkama je eklatantna).

Eto samo neke od cinjenica. A djeljenje besplatnih stanova, otvaranje "nepotrebnih" viska radnih mjesta, gdje si sa vise ljudi imao manju produktivnost nego u vecini europskih zemalja, e taj ceh mi i danas placamo, cak iako smo se raspali na ove male kikiriki drzavice.

Kako je onda moguće da je ‘nekad bilo lepo’? Pa moguće je upravo zato što socijalizam vremenski i financijski ograničeno može djelovati uspješno: ljude se zapošljava, grade im se odmarališta na moru, poklanjaju stanovi, svi se mediji i informacije kontroliraju; a to se financira oduzetom privatnom imovinom, kreditima i ‘kreativnom’ monetarnom politikom. No u jednom trenutku više nema kuća, zemlje i tvornica koje možeš nacionalizirati, nema kreditora koji će ti dati novac kojeg nećeš moći vratiti i nema te deprecijacije koja će boostati ekonomiju. Onda socijalizam, svaki - pa tako i jugoslavenski - propada. Možda ga je najjednostavnije shvatiti kao preveliki kredit s dugim počekom: zamislite da dobijete kredit na 2 milijuna kuna i počinjete ga otplačivati za 5 godina - tih 5 godina ćete živjeti jako dobro, no u nekom trenutku će novac doći na naplatu, a vi ga nećete imati.

Jedina razlika Jugoslavije i ovih danas polu drzavica je sto je Juga bila bas drzava, priznata u svakom smislu sa poznatim pasosem, gdje je svijet znao da tebe. Sve ostalo je itekako skripalo, kao i danas kod nas. Uostalom, svake drzave koje se raspadnu krvlju, bolje je da nikad nisu ni postojale.

Zaostavstinu komunizma i juge kod nas i dan danas mrzim.

Ostavština Jugoslavije je rat, birokratija, partijsko zapošljavanje, seljacka folk muzika, nacionalizam, nepovjerenje, korupcija, katastrofalno sudstvo i tuzilastvo, nema se osnovno pravo na rad, pa tim i život

Zbog toga narod i odlazi od 1992 i odlazit ce i dalje, 2M stanovnika izgubili od rata, vise ljudi vani nego u zemlji 100 %.

Evo nasljednika Saveza komunista Jugoslavije:

SNSD Milorad Dodik - iz Reformista Ante Markovića. Inače Dodik je bio jedan od najmlađih komunističkih funkcionera.

SP Petra Đokića, vječnog ministra vlade RS sa dvije kupljene diplome. - iz SKBiH

SPS Ivice Dačića i Slobodana Miloševića - iz SK Srbije

DPS trodecenijskog vladara Crne Gore i švercera cigareta Mile Đukanovića iz SKCG

SDP BiH i DF iz Saveza komunista BiH

Zajedničko svim ovim strankama su optužnice za korupciju.

Ova je najbolja:

Kao mali bonus, jedan mit vezan uz zabludu o jakoj ekonomiji je onaj o mnoštvu tvornica koje su osnovane u socijalizmu i kako ’sve što danas od industrije imamo možemo zahvaliti socijalizmu’ ili, meni osobno draža, ‘Jugoslavija je sagradila tolike tvornice, a koliko je sagradila Hrvatska?'. Na stranu činjenica da ih je tada samo država i mogla graditi a danas niti može niti treba jer pokušavamo živjeti u tržišnoj ekonomiji, ovo su samo neke od poznatijih (s godinama osnutka) koje su uspješno postojale puno prije socijalističke nacionalizacije i otimačine: Koestlin, Bjelovar (1905.); Čateks, Čakovec (1874.); MTČ, Čakovec (1923.); Belje, Darda (1911.); Karlovačka pivovara, Karlovac (1854.); Podravka, Koprivnica (1934.); Brodogradilište Kraljevica (1729.); Mlinar, Križevci (1903.); Kandit, Osijek (1920.); Osječka pivovara, Osijek (1856.); Saponia, Osijek (1894.); Tvornica šećera, Osijek (1905.); Gavrilović, Petrinja (1690.); Zvečevo, Požega (1921.); Brionka, Pula (1942.); Brodogradilište Uljanik, Pula (1856.); Brodogradilište 3. Maj, Rijeka (1892.); Viktor Lenac, Rijeka (1896.); Tvornica duhana Rovinj, Rovinj (1872.); Div tvornica vijaka, Samobor (1884.); Željezara Sisak, Sisak (1938.); Đuro Đaković, Slavonski Brod (1921.); Brodosplit, Split (1931.); Brodotrogir, Trogir (1922.); Varteks, Varaždin (1918.); Pik, Vrbovec (1938.); Borovo, Vukovar (1931.); Maraska, Zadar (1768.); Badel, Zagreb (1862.); Chromos, Zagreb (1920.); Croatia osiguranje, Zagreb (1884.); Dukat, Zagreb (1912.); Elka, Zagreb (1927.); Franck, Zagreb (1892.); Gredelj, Zagreb (1894.); INA, Zagreb (1882.); Jadran, Zagreb (1930.); Jamnica, Zagreb (1828.); Končar, Zagreb (1921.); Kraš, Zagreb (1911.); Medika, Zagreb (1922.); Pastor, Zagreb (1930.); Pliva, Zagreb (1921.); TEŽ, Zagreb (1929.); TOZ-Penkala, Zagreb (1937.); Tvornica duhana, Zagreb (1817.); Zagrebačka banka, Zagreb (1914.); Zagrebačka pivovara, Zagreb (1892.).

[Asteriks]

Događaji kao WW1, Velika ekonomska kriza te WW2, zakovali su privrede pogođenih država u vremenima koja su slijedila.

Kada se pokreće ekonomija u kontekstu takvih ogromnih promjena i dešavanja, osnovno na što se možeš osloniti jeste pomoć, donacije te krediti. Naravno da će sve to negdje izbiti, te dijelom doći na naplatu.

Za našu zemlju važno je ono što je tadašnja vlast izgradila, unaprijedila te ostavila u amanet.

To ćeš najbolje vidjeti kroz udio ukupnih investicija u BiH po decenijama poslije 1950. Jedan od pokazatelja je skok potrošnje električne energije te elektrifikacija zaostalih ruralnih područja.

Sad kad gledamo u ukupnoj proizvodnji el energije BiH, termoelektrane i hidroelektrane učestvuju preko 95 %. Izgradnja, konstrukcija itd., sve je postavljeno za vrijeme Tita i nije mnogo unaprijeđeno poslije 90ih, tako da i dan danas beremo plodove tog doba.

Ove tvornice po Hrvatskoj koje si naveo, fakat ne znam šta nije jasno u dijelu gdje se kaže kako su u periodu 50ih, 60ih i 70ih godina, modernizovani pogoni te izvršen veći stepen industrijalizacije.

To možeš jednostavno provjeriti gledajući obim proizvodnje i izvoz za svako preduzeće ponaosob.

[Marsal]

Sastala se dva najdosadnija lika na svijetu da raspravljaju o ekonomiji države koje više nema.

Rio daj me banuj matereti na 7 dana
Bolje čitat Beškove bljuvotine

[Judd]

U Bosnu i Hercegovinu stigao je rezervni bataljon EUFOR-a, a ne NATO-a

Iskreno, ne znam koja je razlika kad i jedne i druge boli patka za nama.

[StevieG8]

jel ovo obrisan balkan download

[Jabroni]

jel ovo obrisan balkan download

hm, ne?

[numanumaye22]

Događaji kao WW1, Velika ekonomska kriza te WW2, zakovali su privrede pogođenih država u vremenima koja su slijedila.

Kada se pokreće ekonomija u kontekstu takvih ogromnih promjena i dešavanja, osnovno na što se možeš osloniti jeste pomoć, donacije te krediti. Naravno da će sve to negdje izbiti, te dijelom doći na naplatu.

Za našu zemlju važno je ono što je tadašnja vlast izgradila, unaprijedila te ostavila u amanet.

To ćeš najbolje vidjeti kroz udio ukupnih investicija u BiH po decenijama poslije 1950. Jedan od pokazatelja je skok potrošnje električne energije te elektrifikacija zaostalih ruralnih područja.

Sad kad gledamo u ukupnoj proizvodnji el energije BiH, termoelektrane i hidroelektrane učestvuju preko 95 %. Izgradnja, konstrukcija itd., sve je postavljeno za vrijeme Tita i nije mnogo unaprijeđeno poslije 90ih, tako da i dan danas beremo plodove tog doba.

Ove tvornice po Hrvatskoj koje si naveo, fakat ne znam šta nije jasno u dijelu gdje se kaže kako su u periodu 50ih, 60ih i 70ih godina, modernizovani pogoni te izvršen veći stepen industrijalizacije.

To možeš jednostavno provjeriti gledajući obim proizvodnje i izvoz za svako preduzeće ponaosob.

Poenta je da je ta zemlja bila ozbiljna drzava za ove danas male, medjutim jako losa u globalu, po svim ovim podacima i parametrima, tesko da se moze poredit s jednom Grckom (koja nikad iskreno i nije bila smatrana za industrijsku silu), a kamoli da se poredi sa silama kao sto su Britanija, Francuska, Njemacka, kako je to cesto ondasnja vlast radila propagandom i laznim informisanjem, kako to i biva u komunizmu.

Donacije i krediti nisu problem, kad ti uredno servisiras te kredite, kada ih mozes vracati. Nikakav problem nije zaduziti se kao danas recimo Hrvatska a onda to uloziti u izgradnju autoputa po citavoj zemlji. Problem je kad to ne mozes vracati i onda dolazi na naplatu i bankrot, sto je Jugoslavija i priznala.



Sve preporuke.

[Tekashi]

Djevojke u ljetnim haljinama volim

[StevieG8]

jel ovo obrisan balkan download

hm, ne?

Dobro je presjece me

[Asteriks]

Donacije i krediti nisu problem, kad ti uredno servisiras te kredite, kada ih mozes vracati. Nikakav problem nije zaduziti se kao danas recimo Hrvatska a onda to uloziti u izgradnju autoputa po citavoj zemlji. Problem je kad to ne mozes vracati i onda dolazi na naplatu i bankrot, sto je Jugoslavija i priznala.

Ulagalo se u željeznice te energetski sektor, dok su kaskali sa izgradnjom autoputeva (u čitavoj Jugi 400 km do 1980.).

TE Tuzla, naša najveća elektrana i danas radi na pogone blokova (3 do 7) koji su izgrađeni do 1978. Istina u poslijeratnom periodu bilo je sanacije i modernizacije bloka 3 i 4 te revitalizacije bloka 5, kao i rekonstrukcija kotlovskih postrojenja.

Onda, primjer revitalizacijom HE Jablanica do 2008. povećan je kapacitet za 40ak MW i produžen radni vijek, ali su konstrukcija i postrojenja ostala našoj zemlji iz onog doba kao osnovni izvor el energije.

Pa tu je pruga Sarajevo - Ploče itd., te masa kompanija iz oblasti industrije.

Tek vidiš sada, decenijama poslije šta znači kada se nešto ozbiljno gradilo.

[feniksptica]

Kuha se ovo jbg

[donDondon]

Kuha se ovo jbg

nikad jace price o kosovu i srbiji te iranu i izraelu,mada sve vise citam kako i nijemcima nije svejedno

[Arvid]

Zašto su odjednom mimovi sa Melstrojem poplavili instagram

[StevieG8]

Kuha se ovo jbg

Imamo par aktivnih forumasa na zapadu tako da imamo kome pobjeci

[Arvid]

https://en.m.wikipedia.org/wiki/Osama_Vinladen

[JayCatwright]

Uze ova uhljebarka srednju dabogda nikad nista ne dobila

[Arvid]

Uze ova uhljebarka srednju dabogda nikad nista ne dobila

E i proslavila se

[JayCatwright]

Uze ova uhljebarka srednju dabogda nikad nista ne dobila

E i proslavila se

Proslavio sam njeno ispadanje ko Arsenalove kikseve