Hajduk Split

[Mocvara1991]

Cuj padobranca 4000 clanova. Sezona 2023/2024 je preko 30.000 clanova.

[Licniznanstvenik]

šta su oni dopustili da bi njih i Unis iz Vogošće tukao...

[bavariapivo]

hocel se ovi pojacavati uopce?

[miky_hz]

Šta je ovo Sjeverna Koreja u Splitu,objavili sastav za utakmicu i zabranili komentare na drustvenim mrezama

[Kaunas]

Imam neki lud osjecaj da ce uzeti ligu ove godine, bez zayebancije..

[Denno]

Imam neki lud osjecaj da ce uzeti ligu ove godine, bez zayebancije..

lol pa nisu jos uzeli. gnk dinamo lagano do kraja.

[rio_Ferdy88]

Malo je prigoda kada stadion u Maksimiru, taj građevinski užas postmoderne i živi slikoviti spomenik hrvatske tranzicije 1990-ih, ipak zasja u duhu istinskog (i obostranog) navijačkog kolorita. Jedna od takvih prigoda je ona kada se na njemu održava najveći – a za mnoge i jedini pravi – hrvatski sportski derbi.

Tako je bilo i ovog minulog petka, kada su se njegove oronule tribine, ti mutirani izrasti brutalističke prošlosti i nikad doživljene ‘osuvremene’ varijante, popunile narodom unatoč kiši i hladnoći, dok su se oni najvjerniji navijači tradicionalno suprotstavili po onoj generalnoj osovini sjever-jug i oči u oči smještajem na stadionu.

A na jugu, gdje je bilo par tisuća Hajdukovih pristaša, među dimom i vatrom se u jednom trenutku ukazala i koreografija, šetalica koja nije – kako bi se očekivalo u derbijima – posvećena mržnji, već upravo suprotno: jednom dugom prijateljstvu. Na ogradi, tamo do velikog udarnog Torcidinog transparenta stajala je jednako velika poruka s latinskim sloganom ‘e pluribus unum’: odnosno, od mnogih, jedan.

U ovom je kontekstu to krilatica iza koje stoje navijači portugalskog velikana Benfice, i koliko god za njih postojao samo taj jedan klub, toliko ih je jedan koloplet sudbine zauvijek povezao s navijačima splitskog Hajduka prije evo, točno 30 godina.

Ta koreografija se, nažalost po običaju, u tabloidima paralelno iskoristila u huškačke svrhe, naročito jer Benfica ovog tjedna gostuje baš u Beogradu, ali iza nje stoji jedna potpuno drugačija priča. Naročito u vremenima kada se ultrasi redovno samoprozivaju nositeljima kojekakvih ‘tradicija’, a onda sklapaju – i razvrgavaju – takozvana ‘prijateljstva’ na temelju internetskih prepiski i želja i pozdrava.

I dok za Crvenu zvezdu – a pogotovo Benficu – Liga prvaka nije neki sveti gral, za Hajduk je to istovremeno tek daleka uspomena. Doduše, ujedno i slavna, jer posljednja Hajdukova inkarnacija u grupnoj fazi najelitnijeg svjetskog nogometnog natjecanja stigla je prije točno 30 godina.

Tada su Splićani ujedno otišli i do četvrtfinala; bila je to definicija ‘slave kada je najteže’; samo godinu dana ranije Hajduk je, uslijed ratnog stanja te 1993., svoj ogled Kupa pobjednika kupova protiv Ajaxa morao odigrati na ljubljanskom Bežigradu, baš kao i što je utakmicu s Tottenhamom u istom natjecanju sezone prije odigrao u austrijskom Linzu.

Na kraju je te sezone 1993./94., unatoč problemima, osvojio i titulu hrvatskog prvaka, sa dva boda prednosti pred najvećim rivalima iz Zagreba. Tada već protokolarno politički preimenovanog u panhrvatski projekt zvan ‘Croatia’.

Nije se samo, jelte, lokalna geopolitika promijenila u 15 godina koliko je do te iste 1994. Split čekao na povratak među europsku nogometnu elitu, već i nogomet kao takav. Dok se Kup prvaka u međuvremenu preimenovao i reorganizirao u Ligu prvaka, s uvodnim satovima nogometne komercijalizacije koja je tada tek ugledala svjetlo dana, Hajduku je ostala uspomena na posljednji susret u konkurenciji europskih prvaka još tamo daleke 1980.

Trebale su to biti tek kurtoazne pive u gradu, čisto da se utvrdi do kraja kako među avanturistički nastrojenim gostima zaista nema loših namjera, ali kako je razgovor torcidaša i te šačice Portugalaca kretao dalje, puka je diplomacija pala u sasvim drugi plan
Jasno, iole vještim kroničarima neće promaknuti da je te godine stigao i vrhunac one zlatne Hajdukove generacije s Tomislavom Ivićem na čelu; nesretno ispadanje od moćnog HSV-a i dalje je urezano u panteon Hajdukovih tragičnih poraza, samo s etiketom onog koji ga je lako moguće i koštao titule europskog prvaka te godine.

Ali okolnosti su se, eto, promijenile, a i konkurencija. Hajduk je nakon te eliminacije u četvrtfinalu Kupa prvaka 1980. kroz to isto desetljeće igrao još po jedno europsko polufinale i finale, ali su 1980-e za Splićane svejedno u nogometnom pogledu više ostale upamćene po revitalizaciji navijačkog pokreta, i to onog ekstremnog.

Torcida, koja je bila efektivno zabranjena 1950. baš nakon utakmice sa Zvezdom, i koja je otad djelovala u ilegali, vratila se u punom obujmu; pod imenom, ali i po modernim navijačkim standardima, i to baš nedugo nakon te utakmice s HSV-om.

Navijački su standardi očekivano tada podrazumijevali i želju za obračunima i dokazivanjem spram skupina koje nisu uključivale neke od ovih ovdašnjih, tradicionalnih rivala. A kada se Jugoslavija i službeno raspala, i kada se broj tih tradicionalnih rivala sveo inicijalno na minimum, ‘potražnja’ je bila tim veća.

Split je, pomalo i kontradiktorno, tih godina imao i jedan neobično kontradiktoran pristup strancima. Grad koji je živio u zamračenjima i mimo onih formalnih, ratnih, a ujedno i grad u čiji se stari centar – danas simbol turističke gentrifikacije – nije baš bilo uputno zavući nakon sumraka, kao da je ipak čeznuo za nekom ‘normalnošću’, manifestiranom kroz neka nova, strana lica na ulicama.

Torcida i No Name Boysi su mogli birati ići cestom nasilja, i bila bi to ni prva, a jasno nikako ni posljednja takva priča. Međutim, umjesto toga krenuli su putem iskrenog uvažavanja, navijačkog i društvenog
Ratni ‘turizam’ je, osim vojnika iz mirovnih misija, tu isključivo dovodio tek one neustrašive, nesretne Čehe i Slovake, koji su se sa svojim starim Škodama jedva suludo probijali kroz barikade i granate. Za njih je tradicija odlaska na Jadran bila jača i od potencijalne pogibelji, blagoslovljena im duša. Ali, oni su svejedno bili istovremeno hrabriji i od nogometnog establišmenta, koji je ipak izbjegavao Split i Poljud, još uvijek obavijene velom ratne opasnosti.

Zato i jest ta Liga prvaka 1994. bila toliko značajna za Hajduk, ali i za Split kao grad. UEFA je konačno ocijenila da je ta neposredna opasnost dovoljno daleko od grada da se može istom sigurno pristupiti, a to je značilo i da je paralelno omogućeno protivničkim navijačima da se probiju do ovog, tada egzotičnog lučkog središta.

Još uvijek među starijim navijačima kola primjerice anegdota kada su u Split te sezone stigli Ajaxovi navijači, lišeni mogućnosti posjećivanja iste destinacije samo sezonu ranije, i kada su – iznenađeni koloritom palmi na Rivi, klimom, a vjerojatno malo i upogonjeni njihovim poznatim opijatima – upitali lokalce jesu li možda promašili rutu i ‘završili u Africi’.

No, posjeta koja je postala puno više od anegdote stigla je nešto ranije od tog četvrtfinalnog dvoboja, u navedenoj grupnoj fazi koja je Hajduk tada uparila s Anderlechtom, Steauom iz Bukurešta i Benficom.

Upravo je Benfica ždrijebom, kao da je stvarno baš tako i trebalo biti, gostovanjem otvorila tu – u Splitu toliko gorljivo iščekivanu- grupnu fazu Lige prvaka. U pretkolu natjecanja su se tako u Splitu pojavili u određenom broju i navijači Legije iz Varšave, ali ono i nije baš ostalo naročito zapaženo.

Ali, kada je na jutro utakmice Hajduka i Benfice na poljudski tartan hladno ušetao jedan mladić u Benficinim bojama, i to u trenutku dok su torcidaši postavljali koreografiju za utakmicu, to se slobodno i hladno moglo okarakterizirati i kao jedan od hrabrijih poteza gostujućih navijača u povijesti splitske navijačke kulture.

Sami torcidaši su bili toliko iznenađeni tako nasumičnom posjetom da nisu ni stigli reagirati, iako su na temelju dojava odmah pretpostavili da je u pitanju gost. Njemu je, pak, na kapi stajao natpis No Name Boys (ime Benficine ultras grupe, op.a.), ali je pritom imao ime, ili barem nadimak.

Rekao je da ga zovu Gullit, po sličnosti s legendarnim nizozemskim nogometašem, odmah u dahu nastavivši priču kako je u Split stigao kombijem, zajedno s još sedam kolega i jednom kolegicom. I ta činjenica, da je netko prošao preko tri tisuće kilometara kombijem u jednom smjeru, a onda još došao u miru pred poljudski sjever, natjerala je torcidaše na prvi iskaz čuđenja, a onda i blagog poštovanja.

Na isto su gosti i računali, rekavši kasnije uz pivo i rakiju previše da su se ‘bojali napada domaćih’, pa su išli na sve ili ništa eto, obrnutom psihologijom.

Trebale su to biti tek kurtoazne pive u gradu, čisto da se utvrdi do kraja kako među avanturistički nastrojenim gostima zaista nema loših namjera, ali kako je razgovor torcidaša i te šačice Portugalaca kretao dalje, puka je diplomacija pala u sasvim drugi plan. Pogotovo kada su isti viđani i nakon mraka, u onim rijetkim konobama po splitskom Getu u koje su se i domaći – Torcida, jasno, na stranu – odvažili ulaziti u to doba.

Gullit, Tino, Rita i ostatak ekipe iz kombija ionako su naviknuli na taj koncept mediteranskog rizika, ali njega više nije uopće ni bilo. Splićani su im – što iz dragosti, što iz iznenadnog poštovanja – slali pića i nazdravljali.

A kada su se svi zajedno dovukli do Poljuda, utakmica se pobrinula da se prijateljsko ozračje i dalje održi; s onih konačnih 0:0 zadovoljni su bili i hajdukovci, ali i tih 10-ak gostiju smještenih u srcu zapadne tribine, iznad transparenta Bezimenih momaka.

I trebalo je to sve ostati jedna lijepa priča sama po sebi, pogotovo nakon što su po kraju utakmice domaći s njima razmijenili rekvizite i obećali tek posjet Lisabonu.

Što se samih torcidaša tiče, fokus je ionako bio na logistici vezanoj uz europska gostovanja, pogotovo u tim teškim trenucima, kada su putovanja bila maltene nezamisliva. Srećom po njih, bilo je dovoljno ovih ‘običnih’ kibica koji su – u staroj splitskoj maniri – iskoristili situaciju kako bi i u tom teškom periodu odradili ono što su tek podvukli kao prigodu za rijetki inozemni izlet i posjet Lisabonu.

Ratni ‘turizam’ je, osim vojnika iz mirovnih misija, tu isključivo dovodio tek one neustrašive, nesretne Čehe i Slovake, koji su se sa svojim starim Škodama jedva suludo probijali kroz barikade i granate
U čarterima koje su ti ‘civili’ organizirali našlo se mjesta i za 50-ak torcidaša, što je bio uistinu bio spoj dvaju svjetova. I ovi koji su tog septembarskog jutra primili Gullita i društvo bili su posebno razdragani što će ih ponovno vidjeti, na stranu i lisabonske čari i veliko Hajdukovo gostovanje. Ali, baš kao što je bilo suđeno da to gostovanje NNB-ovaca u Splitu iznenađujuće prođe bez problema, tako je očito bilo i suđeno da taj primjer ljudskosti i prijateljstva u doba straha i rata ode u vječnost s tim gostima.

Tih tri i kusur tisuće kilometara povratka iz Splita bilo je prenaporno za portugalske avanturiste, pogotovo nakon, hm, intenzivnih druženja u Splitu, i njihov umor je na kraju kumovao i velikoj tragediji. Pred samom portugalskom granicom kombi s veselom družinom iz Lisabona sletio je s ceste, a Gullitu, Tinu i Riti je tada Split, potpuno tragično, postao i posljednje gostovanje u životu.

Torcidaši, baš kao i sve ekstremne navijačke skupine, teško prezentiraju direktno poštovanje nekom sa strane. Bilo je tako i puno prije ovih današnjih striktno definiranih kodeksa, ali su torcidaši tada, po primitku tužnih vijesti iz Lisabona, odlučili svakako pregaziti tu fasadu tvrdih likova i odati počast onima koji su na kraju dana ostavili živote samo kako bi došli u Split bodriti svoju momčad protiv Hajduka.

Popis torcidaša u navedenom čarteru za uzvrat u Lisabonu pao je na 41, baš zato jer su devetorica ljudi iz najuže jezgre Torcide – uključujući i pojedince iz Zagreba i Makarske – uzeli kombi po uzoru na Gullita i družinu, samo kako bi krenuli istim putem kojeg ovi nikada nisu završili.

I kada su osvanuli na Luzu s cvijećem u rukama, najava je već kolala Lisabonom u mjeri puno značajnijoj od onih splitskih priča o šačici portugalskih ultrasa, na koje inicijalno treba po protokolu ‘držati oko’ po dolasku u Split.

Štoviše, kultni je Estádio da Luz ustao unisono na noge i skandirao toj devetorici torcidaša dok su koračali podno tribine na kojoj su smješteni i No Name Boysi, tek kako bi poslali svoje posljednje pozdrave prijateljima, neovisno što se to splitsko prijateljstvo tada rastegnulo na jedva dan i pol. Ali, kao i svako istinsko prijateljstvo, ono je krenulo iz jedne spontane situacije, baš kao što neka velika prijateljstva krenu inicijalno i iz pomalo i naelektriziranih okolnosti.

Poruka ‘sloboda Hrvatskoj’ koju su Benficini navijači tada razvili na tribini načelno jest bila politička gesta, ali prvenstveno je bila preslika značaja te uzajamne poveznice s ‘nekim tamo’ ljudima iz ‘neke tamo’ Hrvatske
Torcida i No Name Boysi su mogli birati ići cestom nasilja, i bila bi to ni prva, a jasno nikako ni posljednja takva priča. Međutim, umjesto toga krenuli su putem iskrenog uvažavanja, navijačkog i društvenog: No Name Boysima se odao respekt ne zbog njihove tragedije same po sebi, već i zbog istinske želje da posjete Split u tako zahtjevnim okolnostima.

Torcidi su Portugalci s druge strane uzvratili onim što su tada shvatili kao logičnim ekvivalentom maksimalne geste zahvalnosti njima iz perspektive potpunih stranaca, zbog isto tako činjenice da su torcidaši, uza sve svoje brige kod kuće, misli na tom gostovanju sasvim usmjerili ka njihovim tragično preminulim prijateljima i suborcima s tribine.

Poruka ‘sloboda Hrvatskoj’ koju su Benficini navijači tada razvili na tribini načelno jest bila politička gesta, ali prvenstveno je bila preslika značaja te uzajamne poveznice s ‘nekim tamo’ ljudima iz ‘neke tamo’ Hrvatske. One koji eto, vole gostima dati po ‘labrnji’, ali su njihovim prijateljima mimo očekivanja pružili i eto, nepredviđeno tužno predivni oproštaj, pokazavši tako i onu veliku vrijednost svih ovdašnjih naroda: da će uvijek biti istinski domaćini samo ako se pokaže minimalnog poštovanja.

Inače, ako je to u ovakvim pričama i bitno, to Hajdukovo gostovanje u Lisabonu završilo je minimalnim porazom, ali tih 2:1 – kao i onih 0:0 u Splitu – nisu nimalo utjecali na nastavak proslave novostečenog prijateljstva po lisabonskim diskotekama do samog jutra.

Torcidaši su se sutradan mamurni slikali i s legendarnim Eusebijom, prije no što su s Benficinim navijačima i sami nogometni prijateljski susret na pomoćnom travnjaku Luza. I opet, kao da ništa nije trebalo stati na put dvama grupama i njihovom prijateljstvu, lopta se jednostavno probušila sama od sebe pri rezultatu 5:5. Bio je to povod da se s terena ode pravo u Benficine prostorije, i krene dalje s ‘programom’.

A evo, 30 godina poslije, poruke s ograde u Maksimiru su ovjekovječile to jedno zaista posebno prijateljstvo. Ono se protezalo kroz prigode i prigode u međuvremenu, kao kada se na Old Traffordu, kod Benficinog gostovanja kod Manchester Uniteda 2011., porukom podsjetilo domaće i na najveći gostujući poraz Crvenih vragova van britanskog teritorija, onda kada su baš uoči one Hajdukove utakmice s HSV-om poraženi u Splitu sa čak 6:0.

Pred samom portugalskom granicom kombi s veselom družinom iz Lisabona sletio je s ceste, a Gullitu, Tinu i Riti je tada Split, potpuno tragično, postao i posljednje gostovanje u životu
Prijateljstvo dvaju užarenih mediteranskih gradova ovjekovječio je i evo, uzvrat one prijateljske utakmice dvaju grupa, ovog puta na kultnom splitskom Starom placu. Nakon derbija ovog minulog petka tamo je – praćena bakljadom i pjesmom torcidaša, smještenih na onoj jedinoj preostaloj tribini legendarnog Hajdukovog bivšeg igrališta u srcu Splita – odigrana i nova utakmica.

U duhu stvarnosti koje živimo, priča o prijateljstvu Benfice i Hajduka poslužit će sada da doda tu huškačku patinu ekstremima, pogotovo da kao dio ‘najave’ ogleda sa Zvezdom dovede u rizik one nove Gullite i ostatak družine, koja će i sada nesumnjivo potegnuti za Beograd kako bi pratila svoj klub u još jednoj velikoj utakmici.

Bilo bi idealno da ova priča, umjesto takvih stvari, posluži kao putokaz navijačima diljem svijeta da teritorijalnost – i posljedično nasilje u svrhu obrane ‘svog’ – uskraćuje istovremeno navijačkoj kulturi ovakve ljudske priče, stvorene daleko od djetinjastih ‘navijačkih’ foruma i komentara po društvenim mrežama.

Navijači, pogotovo ultrasi, jesu često bezumni i jednodimenzionalni u najgorim stvarima, ali ova je priča uistinu ona koja nudi primjer za drugu stranu stereotipizacije. U njoj ima elemenata slijepe odanosti i žrtve koju navijači prilažu da prate svoje klubove i na dalekim i kompleksnim gostovanjima, ali isto tako prepričava i solidarnost koja čini temelj te supkulture, prečesto demonizirane zbog tih očitih stvari.

Jedno spontano prijateljstvo dvaju načelno užarenih navijačkih grupa nastalo je iz presedana, i tako dokazalo baš svima nama da ni tu nije sve u dokazivanju i nadjebavanju šakama.

U slučaju Splita i Lisabona tragedija je samo povezala zajedništvo koje je svakako bilo razvijeno; bilo bi lijepo da na tome nešto i dalje naučimo svi zajedno.

[Kaunas]

Imam neki lud osjecaj da ce uzeti ligu ove godine, bez zayebancije..

lol pa nisu jos uzeli. gnk dinamo lagano do kraja.

Korak po korak.

[RobertHrkac555]

Mister je to sredio kako treba, ide titula na 20.obljetnicu zadnje titule