Kad igla kroji uspeh
Mnogi od vas ne znaju, ali uz fudbal i kosarku, sport koji najvise volim je - biciklizam. Zasto? Ima mnogo objasnjenja, ali manje-vise sva se svode na isto: to je ubedljivo najzahtevniji sport danasnjice. Kao i svaki sport, i ovaj je pod uticajem dopinga. Iako ce mnogi reci da je on iskljucivo produkt dopinga, ne mogu se sloziti sa tim. Zato prvu "nefudbalsku temu" pocinjem biciklizmom i dopingom u njemu.
Pojam dopinga je uvek interesantan i razlog za polemiku bez obzira na to koji je sport u pitanju. Ostaje utisak da se preko svake doping afere lako predje, i malo se obraca paznja na to koliko su koreni dopinga duboki i vrlo opasni, nekad i fatalni.
Biciklizam uz plivanje i atletiku spada u grupu bazicnih sportova i poznat je kao jedan od najtezih. Sama cinjenica da se iziskuje strasan napor od takmicara pogotovo na tronedeljnim velikim trkama kao sto su Giro, Tour i Vuelta, gde se svaki dan prevaljuje i do 250 kilometara, dovoljan je razlog da se biciklisti oduvek nalaze na udaru. Mozda cudno zvuci, ali davne 1896. godine izvesni Velsanin Arthur Linton postao je prva zrtva. Ucestvovao je na jednodnevnoj trci Bordeaux – Paris, a dva meseca kasnije je umro i konstatovano je da je razlog uzimanje amfatemina i jos nekih droga. Da, istina je. Linton je umro zbog dopinga pre 111 godina.
U toku 1924, kad je Tour de France vec postao institucija, braca Henri i Francis Pelissier su uzburkali javnost. Bili su nezadovoljni pravilima Henri Desgrange-a, prvog coveka Toura, i zato su bez mnogo grize savesti rekli da su cesto koristili hloroform i morfijum kako bi ublazili bolove.
To su slucajevi koji se pamte pre Drugog svetskog rata, ali uprkos tome je biciklizam stekao ogromnu popularnost u zemljama kao sto su Francuska, Italija, Spanija, Belgija i Holandija. Cim je biciklizam popularan u izuzetnim sportskim nacijama kao sto su Francuska i Italija, onda dobija poklonike i drugde, negde manje – negde vise, a za svaki sport je bitno da ima ljude koji mogu da postanu idoli.
Period od 1945. do 1975. bio je izuzetan za biciklizam zbog velikog broja istinskih asova. Taj period se naziva "zlatno doba biciklizma". Da li su svi bili ''cisti'' ostaje tajna do danas. Fausto Coppi i Jacques Anquetil su bili veliki sampioni koji su pobedjivali gde god su stigli. Nikad im nije oduzet nijedan trijumf, ali obojica su bili veoma iskreni. Slavni Italijan Coppi je rekao da je tokom cetrdesetih i pedesetih bio samo jedan od mnogih koji je koristio amfetamin, a Anquetil (koji je u svoje vreme bio popularan kao De Gaulle) je jasno porucio da se Tour "ne moze dobiti ako se pije kisela voda". Iskreno, nema sta.
Pet godina posle njegove izjave, na Touru 1967. je preminuo Englez Tom Simpson zbog amfetamina, a Coppi je okoncao zivot tako sto su ga otrovali africki vracevi. Iako to mnogi negiraju, hronicari kazu da je ta verzija ipak najbliza istini.
Gde je tu Eddy Merckx, jos jedan covek koji je surovo pobedjivao pa je dobio nadimak Le Cannibale i nema ljubitelja biciklizma koji nece potvrditi da je Belgijanac bio i ostao najbolji svih vremena? Za razliku od nekih drugih, nikad nije hteo da prica o tome da je doping neophodan, a Italijani su pokusali da mu smeste igru 1969, ali je dokazano da je nalaz bio ispravan.
Merckx je otisao bez mrlje, ali se ipak postavlja pitanje sta se to zapravo dogadjalo pre moderne ere.
Navedeno govori da je doping postojao, bilo je i smrtnih slucajeva, ni kraljevi drumova i brda nisu bili bas nevini. Ali, upravo tada pocinje uvertira za ono sto se danas desava. Nije postojala tehnicka oprema da se nalazi proveraju kao danas, ali su bili dovoljno pouzdani da otkriju bar neke krivce. Ispostavilo se da je biciklisticka federacija cesto olako prelazila preko svega u zelji da se sacuvaju sponzori i zadrze televizijske stanice, jer je biciklizam tada bio na vrhuncu, s obzirom na veliki broj asova.
Zanimljivo je da se doping najmanje spominjao tokom prve polovine osamdesetih i to je bila uvertira u pakao koji sledi. O spomenutoj popustljivosti Svetske biciklisticke federacije (UCI), najplasticnije govori primer Pedra Delgada, pobednika TdF-a 1988. U njegovoj krvi su pronadjeni tragovi prebenecida sto je bilo kaznjivo po pravilima Medjunarodnog olimpijskog komiteta (IOC). To bi trebalo da bude dovoljno da mu se oduzme pobeda, ali nije, i to zbog verovali ili ne - UCI koja prebenecid nije imala na listi zabranjenih supstanci. Takva lakomislenost i naivnost, ili bolje reci nezainteresovanost, dve decenije kasnije dovesce UCI na rub ocaja. Ako se stvari ne saseku u korenu, nikad i nece.
Pocetkom devedesetih u biciklizmu pocinju da se desavaju promene kao i u svim ostalim sportovima. Romantizmu je odzvonilo, novac koji je svakako uvek bio bitan, postaje jos vazniji, vodi se pravi rat za sponzore, a organizatori tri velike trke pocinju da prave marsute koje imaju sve vise brdskih uspona do samog neba, zeleci na taj način da privuku jos vise gledalaca pored malih ekrana. Kilometri se broje hiljadama, bespostedna borba u koju se ukljucuju i gospoda sa titulom doktor. I to doktori medicine i farmacije.
Michele Ferrari, jedan od njih, po mnogima je tvorac dopinga u modernoj eri.
UCI je u liku Lance-a Armstronga dobio coveka koji ce biciklizam podici na pijedestal slave u SAD, a i sirom planete. Lance je ostvario do tad nevidjen poduhvat, jer je nakon sto je imao rak testisa uspeo da se vrati na pedale i da pobedi sedam puta uzastopno na Touru sto je sigurno, apsolutno sigurno, najtezi zadatak u profesionalnom sportu za ponoviti. Francuzi su ti koji su napali Armstronga za doping, ali galski petlovi su istrcali pred rudu bez valjanog argumenta. Armstrong je ostao neokrnjen i slavice se zauvek.
Medjutim, Armstrong je od 1999. do 2004. saradjivao sa Ferrarijem koji je inače bio pod istragom još od 1990. Ne mora da znaci da je tu necega bilo, sto je uvek isticao i Armstrong, koji je rekao da je sa njim regularno kontaktirao samo da bi pitao za savete, ali Ferrari je bio pravi guru za doping. Jedna verzija kaze da je upravo on obezbedio Lance-u da na prvom dobijenom Touru 1999. koristi kasnije ultra rasprostranjeni EPO. Razlika je u tome sto EPO 1999. niko nije ni poznavao i tek kasnije je stavljen na listu zabranjenih supstanci.
Oni koji vole teoriju zavere (a na Balkanu je svi vole, tako izgleda), ali i oni koji pazljivo posmatraju dokumenta jednoglasno kazu: Armstrong se dopingovao tako sto je isao ispred svog vremena. Kasnije ga je prvi americki pobednik TdF-a, veliki Greg LeMond, optuzio za doping sto su mediji prihvatili kao sukob sujeta.
Armstrong je, naravno, pokazao celicnu volju, sto Amerikanci posebno cene, jer njima su omiljeni upravo ovakvi sampioni. Uostalom, George Bush Jr. ga je zvao 15ak minuta nakon sto je stigao na cilj u Parizu, pa prosudite sami. Senku je bacao i njegov bivsi kolega Frankie Andreu koji se kleo da ga je gledao kako ubrizgava sve i svasta, ali se sve zavrsilo tako sto je optuzba odbacena zbog nedostatka dokaza, a Armstrong je usput rekao da je Frankijeva zena osoba koja zeli novac preko njegovih ledja. Bilo kako bilo, Armstrongu nikada nije dokazana krivica i on je otisao u legendu cist kao suza.
Vrlo indikativno je da je era Lancea Armstronga pocela 1999, upravo nakon tri turbulentna Toura koji su odrzani izmedju dominacije Miguela Induraina (prvi od 1991. do 1995) i kasnije Teksasanina. Tako je 1996. pobedio Danac Bjarne Riis koji je mrtav hladan pre neku godinu priznao da je 1996. bio dopingovan, uz napomenu da ce vratiti zutu majicu koja je inace u njegovoj garazi. Uspesni menadžer CSC-a i sada SaxoBank-SunGard tima, je to rekao i najavio da ce njegov tim biti glavni u borbi protiv dopinga. Zanimljivo, nema sta.
Iza njega je na Touru pobedio njegov timski kolega, Nemac Jan Ullrich. Nemci vole da pobedjuju i u klikerima i kad je Jan trijumfovao, postao je heroj. Tesko je shvatiti uspeh coveka, koji je u svojoj drzavi bio sportista broj 1 za 1997. godinu, ispred jednog Michaela Schumachera ili Matthiasa Sammera. Kasnije je pregrst puta bio drugi, nikad vise prvi, a i njemu se progledala kroz prste jedna afera zbog koje nije vozio tricavih godinu dana. Ipak, okoncao je karijeru nakon "Operacije Puerto" i kasnije priznao doping.
Najgore je prošao Italijan Marco Pantani, popularni Pirat, pobednik Gira i Toura 1998. Taj Tour je bio skandalozan jer je policija usla u kombi Festine gde je pronadjen arsenal zabranjenih supstanci. Tu su bili steroidi, hormoni ljudskog porekla, sve i svasta. Medju clanovima Festine bio je i odlicni Francuz Richard Virenque koji je kao i ostale mu kolege, kaznjen sa dve godine zabrane takmicenja. UCI je upravo zbog ovako blagih kazni, svakim sledecim potezom prizivao jos vecu katastrofu.
Pantani je 1998. dobio Giro i Tour, bio je u Italiji popularniji i od fudbalera, a 2004. je u Riminiju izvrsio samoubistvo, islednici kazu zbog velike kolicine kokaina. Psihicki nije izdrzao stalne prigovore da se dopingovao, zapao je u depresiju i veliki sampion je u maloj hotelskoj sobici okoncao zivot na nedostojan nacin. Nije bilo oprostajne poruke. Da li ga je grizla savesti ili je bio potpuno nevin, nikada necemo saznati. Kao velikom navijacu Milana, odrzali su mu minut cutanja na utakmici Lecce - Milan (u prvoj Kakinoj sezoni u Serie A). Tuzan kraj jednog sampiona.
Kataklizma pocinje 2005. godine, kad je Robertu Herasu oduzeta pobeda na domacem terenu u Spaniji i to na Vuelti. Lovor je predat Rusu Denisu Menchovu, a Heras je otisao u penziju kao pokajnik. U leto 2006. pred TdF pocinje afera Operacija Puerto, a u glavnoj ulozi je ponovo jedan doktor, ovog puta Eufemiano Fuentes.
Pred početak Toura 2006. sa starta su udaljeni izmedju ostalih Jan Ullrich, Ivan Basso, Francisco Mancebo, Aleksandar Vinokourov - zbog sumnje da su sarađivali sa Fuentesom. Sve sami favoriti za pobedu.
Ullrich mesec dana kasnije zavrsava karijeru i ostavlja iza sebe nejasan trag. Vise mu ni njegovi Nemci ne veruju mnogo. Basso je prvo oslobodjen, zatim potpisuje za Discovery, onda je kaznjen sa dve godine zabrane takmicenja i napusta americki tim, a da za njih nije cestito ni vozio, da bi se vratio 2008. Ni za Mancebo-a se nista nije dokazalo, pa potpisuje za kontinentalni tim Relax-GAM kako bi se malo sakrio. Vinokourov je posebna prica. Pobedjuje na Vuelti na 2006. i dolazi na Tour 2007. sa jasnom namerom da u smiraj karijere trijumfuje. Od toga nije bilo nista, jer se ispostavilo da je pre hronometra u Albiju ubrizgavao krv. Sta je Kazahstanac uradio u četiri dana bilo je zaista suludo. Prvo gubi 10 minuta, onda pobedjuje, pa opet dozivljava fijasko, pa je (gle cuda) opet prvi. Ceo tim Astane odlazi sa Toura. Sjajnom biciklisti ovo nije trebalo.
Pobednik Toura 2006. se dugo nije znao. Floyd Landis iz Kalifornije je ispio pobednicki sampanjac u Parizu, a onda su nalazi pokazali da je bio pozitivan na testosteron. Zalbe, apeli, sudjenja, lakrdija. Landis je pricao 3 godine dana da je nevin, a posto se konstatno zalio, nije mu zvanicno oduzeta pobeda, jer "niko nije kriv dok se to ne dokaze". Drugi je tada bio Spanac Oscar Pereiro Sio kome je vise i preselo da ceka da mu se uruci zuta majica. Tek je 2010e konacno stavljena tacka, jer je Landis priznao doping, ali i optuzio Armstronga za isti.
Landis je pricao da je dan pre epske etape, kad je vodio od pocetka do kraja, "popio nekoliko piva da zaleci tugu zbog zaostatka dan pre". Ta prica podseca na Vinokourova. Da li je moguce da jedan sportista na primer u utorak bude medju poslednjima, a u sredu prvi. Cuda se u sportu desavaju, ali ovde ipak govorimo o deonicama od po 200 kilometara. Izgleda da i Landis ostaje misterija.
Kazu da se u dokumetima za Operaciju Puerto nalaze ne samo imena biciklista (Zabel, Contador, Basso, Ullrich), vec i fudbalera, tenisera (npr.Nadal), atleticara, kosarkasa i da su svi oni bili pacijenti Eufemiana Fuentesa. Do danas dokumenta nisu otkrivena. Slucaj "Operacija Puerto" je zatvoren od strane spanskog suda zbog nedostatka dokaza. Tresla se gora, rodio se mis. Sudija je rekao da su imena silnih sportista izmisljena i da se u dokumetima nalaze imena samo nekolicine biciklista. Fuentes i danas slobodno radi.
Usledio je vrhunac apsurda. Danac Michael Rasmussen (ovogodisnji ucesnik "Trke kroz Srbiju" - koja se vozi i do Pala) iz Rabobanka je mesec dana izbegavao da ode na doping kontrolu i sefovima ekipe je rekao da je bio u Meksiku. Pojavljuje se na startu Toura i sve je u redu. Medjutim, pocinje da nadmasuje rivale i preuzima zutu majicu. Odjednom iz UCI pocinju da gundjaju i pricaju kako coveku koji je izbegao doping kontrolu nije mesto na Touru. U Rabobanku cute i onda pet dana pre kraja trke daju otkaz Rasmussenu, koji je prakticno, odnosno gotovo sigurno, obezbedio prvo mesto. Contador pobedjuje, a Rasmussen trazi novi posao jer ga niko krivicno ne goni. Zapanjujuca desavanja.
Postavlja se pitanje: Zasto se cekao finis trke da bi Rabobank otpustio Rasmussena? Njihovo objasnjenje je bez uvrede smesno. Kazu da im je 24 sata pre toga jedan covek javio da Rasmussen nije bio u Meksiku vec u Italiji i eto oni su ga otpustili po pravilima. UCI aplaudira i kazu: "Odlicno je da više nema prljavih vozaca". Lepo, a sta cemo sa Contadorom? Razdragani predsednik UCI-ja McQuaid jos stize da kaze da je sve u redu i da biciklizam nije u krizi. Boze dragi...
Da se ne zaboravi. Pasce i pobednik Gira, Italijan Danilo di Luca, a u autu zbog krvnog dopinga je bio i Kazahstanac Kashechkin, te Spanac Valverde - pobednik Vuelte iz 2009. Pobednik dva hronometra sa TdFa 2008. Stefan Schumacher je takodje pao. Osvajaci tackastih majici iz 2008e i 2009e (Kohl i Pellizotti su takodje pali, a i najbolji na svetu Alberto Contador je dolijao prosle godine, zbog klenbuterola (kog je navodno uneo usled kvarljivog teleceg mesa).
Sponzori odlaze jer im je dopinga preko glave. Svima koji vole biciklizam je zaista svega preko glave. Pred Svetsko prvenstvo u Stutgartu UCI je zabranio ucesce Alejandru Valverdeu, opet zbog nekakve umesanosti u Operaciju Puerto.
WADA (Svetska anti doping agencija) i UCI stalno najavljuju konacnu borbu, ali obicno posle toga idu bar dva-tri doping skanadala. Stvar je kristalno jasna i postoji tek nekoliko solucija. Opcije su sledece:
1) Jedni kazu da treba smanjiti kilometrazu, pogotovo na velikim trkama, i tako bi biciklisti automatski bili pod manjom tenzijom i možda bi se doping smanjio. Ali, tesko ce se prekrsiti tradicija.
2) Dvogodisnje kazne su se pokazale nedovoljno efikasnima i postoji samo jedno resenje: kraj karijere za prvi doping. Ali, ocigledno je i da tu postoji strah da se broj biciklista ne bi osuo, s tim da se za ovo resenje najvise zalazu upravo biciklisti koji nisu nikad imali problema, kao Tom Boonen ili Cadel Evans.
3) Price rekla-kazala takodje moraju da prestanu. Samo stoprocentno tacni dokumenti mogu da se uzimaju u obzir. Ovo kazemo zato sto je UCI u vise navrata reagovao tako sto je i na najmanje indicije odmah reagovao i to prebrzo, pa se to vracalo kao bumerang.
Na kraju se postavlja pitanje: Kako tako otmen sport moze da propadne?
Svi mi znamo da se sportisti manje-vise kljukaju svim i svacim, ali u sportu koji je cisti endurance i nista vise od toga, doping je taj koji pravi razliku.
Doping u loptackom sportu moze da napravi razliku, ali to je ipak "vestina". Dajte doping nekom fudbaleru - sigurno nece biti na nivou Messija, dopingovani kosarkas nece biti na nivou Jordana, dopingovani hokejas nece biti na nivou Ovechkina. Ali dopingovani biciklista hoce premasiti Merckxa ili Hinaulta, jer je priroda sporta takva. Isto se odnosi i na plivanje, atletiku ili dizanje tegova. Ti sportovi gube ne draz kad dopingovani ljudi u njima pobedjuju. Ti sportovi gube smisao time. Jer koga jos zanimaju keceri, kad je sve to izrezirano u nekoj smesnoj produkciji? Sigurno da to ne interesuje one starije od 12 godina...
