SportSport.ba

Sarajevski rječnik je proteklih dana postao bogatiji za nekoliko novih izraza koji će, u zavisnosti od onoga što bliska budućnost donese, postati ili predmet ismijavanja ili predmet glorifikovanja.

Jezičke vratolomije, izvedenice i klasifikacije bazirane na socijalnim, fizičkim ili bilo kojim drugim normativima, Sarajevu i Sarajlijama su, ruku na srce, oduvijek išle od ruke, pa je lijepo vidjeti da je toliko potencirani duh glavnog bh. grada i danas, kao nekada, u stanju iznjedriti "kvalitet" bez obzira bio on zasnovan na ispravnim ili pogrešnim motivima.

Da su politika i političari ogledalo naroda, a površni mindset prosječnog građanina savršena refleksija onoga što smo kao država i društvo postali, dokazano je sada na primjeru jedne grupe navijača Sarajeva potpomognute pojedinim legendama kluba čiji su zajednički napori i sinhronizovano korištenje moždanih vijuga rezultirali kreiranjem pojma ‘domžalizacija‘, u želji da na jedan potcjenjivački i uvredljiv način opišu poteze kluba i imenovanja na određenim pozicijama. Kao što možete vidjeti, a kada izgovorite i čuti, riječ je o jednom jako akustičnom izrazu koji vuče korijen iz naziva ‘Domžale‘, slovenskog kluba čiji bivši trener Simon Rožman, sportski direktor Senijad Ibričić i njihov saradnik Srđan Karić sada zauzimaju i obavljaju iste funkcije u Fudbalskom klubu Sarajevo. Rukovodstvo Bordo kluba je, dakle, takozvanom domžalizacijom, zanemarilo zamišljene statute u glavama "savjesnih" navijača i dobronamjernih legendi prema kojima je zabranjeno, neetički i pogrešno da jedan klub na određene pozicije imenuje više osoba iz drugog kluba, posebno ukoliko njihov igrački ili bilo koji drugi CV nema poveznica sa Fudbalskim klubom Sarajevo.

Suština je, nimalo iznenađujuće uzmemo li u obzir stanje svijesti koja je u stanju proizvesti gore spomenute zaključke, promašena. Dok legende svojim malicioznim frazama napisanim iz sebičnih pobuda nastoje eksploatisati poštovanje koje većina navijača Sarajeva gaji prema njima, postižući time kontraefekat koji rezultira gubljenjem onoga najvrijednijeg što su igrajući za jedan klub ostvarili, reputaciju i status, ništa manju štetu ne prave ni navijači čija ograničenost u pogledu na stvari i hronična nesposobnost kontrole emotivnih impulsa već godinama pravi nepopravljivu štetu klubu stvarajući nivo toksičnosti u kojoj je funkcionalnost i efikasnost teško ostvariva.

Ako su razlozi zbog kojih se nešto radi pogrešni, a način na koji se želi ostvariti isto promašen, epilog će uvijek biti drugačiji od željenog, no pitanje je koliko će se godišnjica od Tanovog preuzimanja Sarajeva obilježiti prije nego svijest pojedinaca ili većine dostigne stepen razvoja da to konačno prepozna i shvati?

Kada sa jedne strane postoje legende koje ljubav prema klubu i podršku istom gledaju isključivo kroz prizmu ugroženosti vlastitog ega i pozicija koje u klubu (ne)obavljaju, a navijači očekuju da je kontra svim univerzalnim pravilima moguće napraviti iskorak bez sistema zasnovanog na podršci i strpljenju posebno onda kada rezultati i igre nisu na željenom nivou, onda klub isključivo zavisi od onog dijela savjesnih tifoza koji su u stanju viziju o dugoročnom uspjehu i iskoraku kluba staviti ispred želje za instant rezultatima, te rukovodećih osoba i njihove spremnosti da po svaku cijenu i kroz dugoročni period stanu iza svojih odluka uključujući one vezane za stručni štab. A to su "bitke" u kojima su i jedni i drugi tokom proteklih godina izlazili kao gubitnici. Bez obzira na sve simbolične vrijednosti koje dajemo stvarima oko nas, vrijeme će uvijek biti najvrijednija valuta, a cijena uzaludnog gubitka istog najskuplje plaćena. U surovim pravilima univerzuma koja ne dozvoljavaju da vratite ono što je prošlo, najbolje što možete jeste naučiti iz toga, a Bordo klub i njegovi navijači nalaze se u još jednoj epizodi gdje trebaju pokazati da je prošlost poslužila kao svrha budućnosti jer upravo će ishod iste u mnogočemu odrediti da li će scenarij o evropskom Sarajevu dobiti epitet sportske drame sa sretnim krajem ili i dalje ostati u domenu naučne fantastike.

Željeti nešto i znati kako to ostvariti dva su potpuno različita svijeta, a spona koja ih razdvaja najčešće se ogleda u onome što su pojedinac, grupa ili institucija spremni uraditi i rizikovati da bi želje pretvorili u realnost. Uspjesi se, na žalost mnogih, temelje na univerzalnim principima, a univerzalni principi gotovo uvijek su u suprotnosti sa onim što se u datom trenutku čini lakim, ugodnim ili komfornim. Vrijednost nagrade najčešće leži u naporu kojim je ostvarena i samo oni koji su spremni površne emotivne impulse i snove podrediti jasnom i unaprijed određenom načinu djelovanja sa svim izazovima koje to donosi, u stanju su da na kraju i žive svoje snove umjesto da ih samo sanjaju.

Zbog toga će odnos kluba i navijača prema Simonu Rožmanu ujedno biti najveći pokazatelj stepena zrelosti i svijesti kako Ismira Mirvića kao prvog čovjeka kluba, tako i prosječnog navijača Sarajeva čije razmišljanje predstavlja ‘puls‘ većine. I upravo će te dvije komponente odrediti jedan od dva smjera u kojem će klub krenuti u godinama koje slijede; nastavak tapkanja u tački A ili konačni pohod na tačku B.

Od sposobnosti kluba i navijača da spoznaju i prihvate da pohod na tačku B zahtijeva podršku treneru kroz duži period umjesto uloga epizodiste kakvu su imali mnogi prije njega, zavisit će i ishod ovog poglavlja.

Da li je Rožman pravi trener za Sarajevo u ovom trenutku manje je važno od toga da li su navijači i klub spremni dozvoliti vremenu da to pokaže? Ukoliko jesu, Sarajevo će prije nego kasnije, sa Rožmanom ili nekim drugim, ostvariti iskorak kojem teži, a ukoliko nisu, ciklus grešaka iz prošlosti nastavit će oblikovati budućnost, snovi će se i dalje sanjati umjesto da se ostvaruju, dok klub ostaje talac jednodimenzionalnih i ograničenih pogleda na svijet i fudbal u njemu.