HeavyBassBlues je napisao/la: ↑18 jul 2025, 13:45
Lako je biti general poslije bitke i govoriti; trebalo je ovo ili ono ili ovako ili onako, pa ću se truditi da izbjegnem to. Ono što meni bode oči godinama kod naših ekipa, a to je pristup utakmicama, pogotovo europskim. Ovdje ne mislim na taj tzv. hajp, ratničke pokriće i motivaciju poginut na terenu... Mislim na rad na kolektivnom psihološkom pristupu. Zato ne volim naše trenere. Oni možda jesu kvalitativno bolji, ali strukturalno ih "niđe" nema.
Zato i imamo ove tzv. pokusaje izlaska u Europu.
Jedino kod koga sam vidio rad na psihologiji tima, jest Zrinjski. Nisu ni taj Rendulic, ni Ivankovic, a ni Jakirovic kako rekoh kvalitativno bolji od npr. Musemića, ili Osima, ali su strukturalno svjetlosnim godinama ispred. To što oni rade u Zrinjskom, može se primjetiti kod svakog djeteta koji je okusio malo školovanja u inostranstvu. To je planiranje i računanje na grešku, rad na kolektivnom pristupu i unaprijeđenu psihologije tima. Hajp ili hajc, kako se to već kaže, je samo dio slagalice, nikako presudan faktor.
Taj metodički pristup utakmici ogleda se u tome da ekipa od prvog do zadnjeg minuta zna šta hoće, zna kako i kuda doći do toga, sa već uračunatim pogreškama, kartonima i povredama... Tako, kad se iste dese, ekipa ne gubi glavu, nego kompenzira situaciju na terenu već usvojenim mehanizmima, sa jasno razrađenim B i C planom. Iskreno se nadam i vjerujem da je Sarajevo sa Zekicem baš to dobilo.
Naravno, neuspjeh je sastavni dio fudbala, ali se na njega otpočetka računa i provode se mjere za njegovo izbjegavanje i sanaciju, te se ne smatra tragedijom, nego još jednom lekcijom.
S druge strane, a konkretno Željin dvomec. Ko se imalo razumije u psihologiju, bilo mu je jasno još u prvoj utakmici, nakon sto je počela utakmica, da Željo nema sta tu tražiti.
Sva taktika se svela na famozni hajp, dok je Koper koji kvalitativno možda nije bio bolji od Želje, imao sasvim drugi pristup utakmici. I to je ta strukturna razlika između naših i hajmo reć stranih trenera.
Dobar je hajc, pogotovo ako ti treba onaj dodatni motiv da izbaciš realno jačeg protivnika, ali ne smije biti presudan, niti strategija kojom želiš isključivo igrati. To se sinoć tako jasno pokazalo. Nakon Željinog vodstva, kad je trebalo znati kako i šta dalje i upotrijebiti usvojene mehanizme, nakon prve Željine greške i primljenog gola, sve se rasalo kao kula od karata. Hajc su razbila dva pasa igrača koji rekreativno igra fudbal. Adžem jednostavno nije znao šta da radi, ako taj hajc propadne. Čim se hajc pokaže kao nedovoljan, nastaje naglo energetsko i emotivno pražnjenje, jer ekipa očekuje od merituma da zna sanirati posljedice propale strategije i taktike. Međutim, to se nije desilo i za desetak minuta se sve urušilo. To je taj nerad na psihologiji ekipe. Ne pojedinačno, nego baš na kolektivu
Zbog toga, po mome mišljenju, naši predstavnici, a dok naši treneri konačno ne uspostave pravi način u svojoj edukaciji, ispadaće u prvim kolima sa vječitom žalbom da su imali 40 udaraca, ali nisu imali sreće.
Hajc dođe na kraju, ko biber po pilavu, a ne da bude osnovna strategija u igri nekog kluba. Zato se i u ligi desi da pobjediš, sta znam, Borca, Zrinjski, Sarajevo... a onda te omlati Široki, ili Sloga pa se čudiš ko Zahiragić ženskom fudbalu i psuješ mrtve od trenera do čistačice.
