Dragi Bosanci, drage Bosanke, dragi supoštovaoci nevjerovatnog gola Ermedina Demirovića,
Danas, na ovaj svečani, prvi jubilarni, Dan Zahvalnosti, jedan od naša četiri nova sveta dana u godini, po jedan za svaki njegov gol, želim da nas ujedinim da odamo počast čovjeku koji da je bio tu, izborili bi direktan plasman na Svjetsko Prvenstvo sinoć. Svima bi nam donio radost, osmijeh, i onu nadu koju samo Bosna zna imati, onu što prkosi svemu, pa čak i zdravom razumu. Ali nažalost taj prokleti baksuzluk.
Međutim, bili smo sve samo ne baksuzli prije tačno godinu dana, na današnji datum. Danas slavimo ne samo gol. Ne samo njegov doprinos našim životima. Ne samo njegovu posvećenost našim zajedničkim snovima. Danas slavimo Ermedina, čovjeka koji je, uprkos činjenici da je rat bio prije samo 30 godina, ustao, obuo kopačke i rekao: “Niste valjda ozbiljno mislili da ću odabrati nekoga drugog? Nećete vi meni reći da med, mlijeko i Njemačka vrijede više od patnje sa mojim sunarodnjacima!”
I fakat kad se pogleda šta je sve postigao, nevjerovatno je. Nevjerovatno koliko je daleko dogurao. Uprkos svemu, on je dao gol. GOL. Onaj najsvetiji, najmekši, najnježniji dodir lopte koji nam je donio bod protiv Nizozemske. Jedan bod, od ukupno dva. Dakle pola, on, sam, bez ičije pomoći.
Danas želimo zahvaliti i svima koji su omogućili ovo slavlje.
Želimo zahvaliti i mojoj firmi, koja je primjer istinske bosanske topline: tražio sam jedan slobodan dan, a oni su mi, u duhu Ermedinove velikodušnosti, dali tri dana. Tri dana da dostojanstveno obilježim ovaj praznik, da meditiram gledajući snimak njegovog gola, da u miru pustim pokoju suzu.
Zato, dragi Bosanci i Bosanke:
Sretan vam Dan Zahvalnosti! Hvala i svima vama koji ste istinski zahvalni.
Neka nas vodi još mnogo godina. Neka nam donese još jedan gol, možda čak i dva, i još slobodnih dana, ili više njih.
Jer ako iko može, može on. Naš trnokop.
HVALA.
