Danas sam krenuo dosta ranije nego što je uobičajno za moj polazak na tekme(iako se dugo nije moglo ići na zvanične tekme) i hodajući pored Bristola, pa pored škole i prolazeći kroz onaj prolaz nakon kojeg se vidi reflektor prema jugoistoku kroz mene su trnci prošli kao munje. Sav sam se ježio i kontam u sebi pa je li moguće da konačno dolazim na utakmicu poslije toliko mjeseci koje su bile kao vječnost. Baš sam poranio tako da sam malo duže čekao da se otvore kapije. Čim je nastupilo 19:30 prošao sam obezbjeđenje, skenirao kartu i među prvim ušao na tribinu. Taj osjećaj...
Svaki detalj sam pazio, gledao, motrio, u tom igrači lagano šetkaju sa trenerima po terenu i razgovaraju. Polahko ali sigurno raja jedno po jedno ulaze na stadion.
Ihh samo se čuje van stadiona kako grmiiii... Manijaci s korteom prolaze i ori se Grbavicom "Biće Željo opet Šampion"... Kad sam to čuo sav sam se naježio.. U tom Bender, Muftić i Hasagić izlaze na teren i počinje zagrijavanje... Ubrzo i igrači i kreće već groznica na tribinama... I onda go.vna sudijska sa konjskom glavom Bandića i svi kao jedan "Yebemo ti mater Bandiću, Bandiću, Bandićuuu" i kako trče kod istoka lete flaše, stvari... I nakon minut odoše kod zapadne tribine i tamo nastaviše zagrijavanje.. To im je bio dio "dobrodošlice"... Završava zagrijavanje, tribine poprilično pune, na jugu se vide momci kako postavljaju koreografiju i trans "100 GODINA GOSPODINA"... Sve kao iz bajke... Pjesme iduu, tresu se tribine...
Iii onda GRBAVICA... Ehh taj osjecaj od 8. Marta cekam... Iz petnih žila derem se dok ne čujem od buke na stadionu sam sebe, naša Grbavica odjekuje...
Završava se pjesma.. Igrači izlaze na teren... I onda Jug započinje, a istok i sjever odmah se pridružuju.. Tako spontano, a tako savršeno s pjesmom "I BAŠ JE DOBROOO, VIDJETI TE OPEEEET"...
Sav sam se naježio... Stadion goriii....
Kreće tekma, momci, mladi momci oduševljavaju borbom od prve minute, fantastično sve(osim Bandića)...
Ne pamtim kad je toliko svaki pojedinac na tribinama bio oduševljen svakim potezom naših momaka i aplauzom poslije svega... Dolazi finiš poluvremena i Bojo daje gol....
Taa erupcijaaaa, to je onooo što smo očigledno zaboravili, kakvaaa bukaa, kakvo slavlje... Pale se baklje... Igrači sa klupe idu prema jugu do Boje da proslave.... Momci iskidali prvo poluvrijeme...
Poluvrijeme nastupilo... Cigareta, sjelo se, malo predaha.... Raja pozdravlja Benjaminu Karić i Bosnić Vedrana na tribinama... Kreće drugo poluvrijeme... Bandić opet majku mu..... Čist penal ne svira, lakat u lice... 6 žutih dade našim... A možda 1, 2 da su realna... I opet podrška igračima i aplauz za svaki potez...
I onda za mene pobjednički trenutak(ne naravno što smo primili gol.
Borac u finišu izjednačuje, mali muk možda 5 6 sekundi na tribinama... A onda se čuje tako jak aplauz.... Mogu zamisliti kako je igračima bilo, ali ja sam se sav tu naježio... I idu povici ajmo momciiii, bravo momciii..
Završava se tekma, a atmosfera i uzvici prema našim igračima, podrška kao da su pobjedili... Ali i jesu... Jesu...
Dokazali su iako su većina mladi, možda i neiskusni, da više zaslužuju dres Plavi, nego mnogi proteklih 5 sezona... Kakva požrtovanost, kakva energija... I onda najljepša slika...
Jug i mladi momci, pjesma i aplauz...
Dodjoh kući sretan i ponosan na nas, naše momke, cijelu Plavo Bijelu Armiju, i na oca svog koji s vrata kako ulazim kaže... Remi ko pobjeda, odlično smo igrali... Hvala Onom Gore što sam član ove familije...
Jednom Željezničar, Uvijek Željezničar!