Post
Postao/la Johnyx95 » 17 sep 2010, 21:29
Evo jedan fantastican tekst o Vahi.Za one koji ne znaju(ili ne zele znati) ko je Vahid :
Vahid Halilhodžić
Hercegovci se od Bosanaca razlikuju po tome što se drugi, čim malo zapne, predaju, dok prvi povuku još jače na svakoj prepreci. Vaha je Hercegovac na kvadrat. Dječaku iz Jablanice u Mostaru su se rugali da je došao iz čuvenog stočarskog kraja, iz Veleža su ga slali na kaljenje u Metković, u reprezentaciji SFRJ je bio vazda rezerva nekome... Tek sa 29 je otišao u Francusku
“Najveće pojačanje Dinama je Vahid Halilhodžić“
(Senijad Ibričić, najbolji igrač Hajduka i nekrunisani splitski kralj)
Bilo je to prije sto, dvjesto, milijardu godina, ko zna. A opet se, eto, pamte ona davna vremena kada su mostarski belaj begovi, kako ih naziva fanatični navijač Hajduka Boris Dežulović, u Split dolazili kao onomad Diego Maradona na Kubu: kao najveći, najbolji i oni za koje se zna da će nemilosrdno trošiti i plate i premije i još ih nemilosrdnije zarađivati demonstrirajući raskošni talenat za fudbal i još raskošniji za driblinge po splitskim kafanama. Prošlo je, dakle, bezbroj godina otkako su Sulejman Sula Rebac ili Blaž Baka Slišković ostavljali ucviljeni Mostar i odlazili do mora da, bez velikog napora – genijima je, brate, sve lako, pa i dati gol iz kornera ako treba – napišu koje poglavlje povijesti kluba osnovanog u praškoj pivnici prije ravno stotinu godina.
Rekosmo već, al’ nije naodmet podsjetiti, kako je to davno bilo. U zadnjih dvadesetak godina Bosanci i Hercegovci u hrvatski nogomet ulaze kao Dock Holiday: tiho, da ih se skoro i ne primijeti, pa onda idu u legendu. Ima takvih priča bezbroj: Edin Mujčin je s Dinamom igrao Ligu prvaka, baš kao i Mirsad Hibić sa Hajdukom; onim istim Hajdukom u kojem su prije sedam godina rekli Senijadu Ibričiću da potraži neki posao koji zna da radi, da bi danas taj Hajduk bez Ibre bio kao muškarac bez brkova; Ermin Zec je u Šibenik došao da ni on ne zna kako i zašto, a iz njega otišao u jedan od najambicioznijih turskih klubova Genclerbirligi; Safet Nadarević, Boris Pandža, Emir Spahić... iz iste su priče.
E, iz te priče, o malim ulaznim i velikim izlaznim vratima, nije trener Dinama – Vahid Vaha Halilhodžić. A i kako bi bio: on je za Velež dao 106 golova, dvaput bio najbolji strijelac Francuske, osvojio Kup Maršala Tita i francuski Le Championnat... Dobro, nije došao u Zagreb da igra, makar i sa svojih 57. izgleda kao da bi sada mogao istrčati jedno poluvrijeme, krenuti ka golu i sačekati da ga Baka nađe dugom loptom. Tako su, inače, padali Zvezda i Dinamo, Hajduk i Partizan.
Onome ko prati sportske stranice hrvatskih dnevnih listova, pa ponekad pogleda derbi susjednog prvenstva, može se lako učiniti kako postoje po dva Dinama i Hajduka: oni pravi, kilavi, prosječni klubovi koji se muče s evropskim drugoligašima i oni drugi, iz novina, o kojima se piše k’o da su Real i Barcelona. Sve je tu, posebno kada je o Dinamu riječ, napuhano do granica pucanja: i igrači koji imaju problema s elementarnom tehnikom i trenerske zvijezde koje u bogatoj karijeri nisu osvojile ništa pod milim Bogom. Priča o Vahi je, opet, potpuno drugačija, ozbiljna k’o i njegovi rezultati. Zdravko Mamić, izvršni dopredsjednik Dinama (izvršni predsjednik, normalno, ne postoji) je pozvao hercegovačkog Mourinha, ovaj mu rekao koliko košta i dao mu rok da razmisli. Nekoliko dana poslije došao je u Maksimir, potpisao ugovor i igrače odveo na prvi trening, da nauče odakle Šefu nadimak – gonič robova.
Odavno, od neovisnosti Hrvatske valjda, u Dinamo niko nije došao bez medijske pripreme. Zato su sa zakašnjenjem, kombinirajući žal za ekspresno i s pravom smijenjenim Velimirom Zajecom i neodoljivu, tako svebalkansku potrebu umanjivanja tuđih zarad “svojih” vrijednosti, pojedini zagrebački novinari istakli da Vaha nije najbolji trener Dinama još od ere Ćire Blaževića. A jeste, naravno. No, tako je vazda s Dinamom. Ko ne vjeruje, može pitati baš Ćiru Blaževića: “Onaj Židak (Tomislav Židak, novinar Jutarnjeg lista iz Zagreba, op.a.) dao bi godinu dana života da mu je Velimir Zajec ili neki Zagrepčanec napravio ono što sam ja napravio, jer ja sam za njih vazda bio bosančeros. Al’ evo im k....: 25 godina su čekali titulu i ne bi je ni dočekali da nije došao bosančeros.”
Hercegovci se od Bosanaca razlikuju po tome što se drugi, čim malo zapne, predaju, dok prvi povuku još jače na svakoj prepreci. Vaha je Hercegovac na kvadrat. Dječaku iz Jablanice u Mostaru su se rugali da je došao iz čuvenog stočarskog kraja, iz Veleža su ga slali na kaljenje u Metković, u reprezentaciji SFRJ uvijek je bio rezerva nekome... Tek sa 29 otišao je u Francusku i, opet, eto, nema te važne priče o jugoslavenskom fudbalu bez scene s beogradskih Terazija na kojima se klanja i uzvikuje ime Vahidovo. Kao što nema ni povijesti francuskog fudbala bez njegovih golova, bez puta iz ponora s Lilleom u Ligu prvaka, kupa sa Paris St. Germainom...
Vahid Halilhodžić, balkanska vještica i gonič robova, trenirao je Ronaldinha, Drogbu, Tourea, prošavši put od vrha do dna i nazad. Rat mu je odnio sve, a on je, kao kada je dolazio u Mostar one davne godine, završio trenersku školu, otišao u Afriku, pokorio je i vratio se da bude Mesija. Da, baš tako su ga zvali u L’Equipeu i France Footballu. “Čini se da je Vahid postao zvijezda na sasvim netipičan način. Nikad ga nisam čuo da je rekao da se integrirao u društvo, da je Francuz ili nešto slično. Ne, on je uvijek isticao da je iz Bosne i Hercegovine, i da je Francuskoj zahvalan što mu je pružila šansu da radi svoj posao kako zna. Očigledno se radi o čovjeku koji drži datu riječ, koji ima samopouzdanje i koji ni u čemu neće učestvovati ukoliko nije siguran da će uspjeti”, tako su o Vahi pisali Francuzi.
Vahid Halilhodžić o tome nije nikada govorio, jer se to, čim ga čovjek vidi, podrazumijeva. Vojske, naime, nema bez generala, a on je taj, general i autoritet sijede glave, neko ko sebi može i smije dopustiti da velike zvijezde ostavi na klupi. Seydou Keita se u to uvjerio. Otišao je, kažu, uoči neke utakmice Obale Slonovače selektoru i rekao da bi on zbog svog statusa, ipak, trebao biti među prvih 11. “Znaš šta sine, ja sam danas baš šetao po gradu i nigdje nisam vidio tvoj spomenik. Ne znam o kakvom ti meni statusu pričaš” , odgovorio mu je selektor, Vahid Vaha Halilhodžić.
Pred legendarnim centarforom i jednim od najboljih trenera s juga Balkana je krvav posao. Uveo je Dinamo, istina, u Evropsku ligu, dok ga u HNL-u čeka Hajduk s magičnim Ibričićem. No, za proteklih četrdeset i nešto godina, otkako je otišao u Mostar u srednju školu i u Velež na univerzitet fudbala, Vaha je oko sedamsto puta dokazao da se “radi o čovjeku koji drži datu riječ, koji ima samopouzdanje i koji ni u čemu neće učestvovati ukoliko nije siguran da će uspjeti.”
Emir Imamović Pirke
Zola in, Zola passes, Zola scores !
Za razliku od Vahe,Dusko je dugo u AEK-u sa vrhunskim rezultatima.Nova evropska pobjeda i tri gola u mrezi Splicana dokaz su izvrsne takticke,tehnicke i fizicke pripremljenosti njegovih pulena. 
Za pola sata je njegov tim u kvalifikacijama za LP uvalio tricu superzvijezdama iz Londona,Tottenhamu.Bern je bio na nogama,kao i cijela Svicarska,ali zadovoljno smjeskanje Petkovica ipak nije rezultiralo plasmanom u LP.Medjutim,cijela svicarska javnost je zadovoljna i igranjem u EL.Ipak,ovaj put nisu imali snage za novo iznenadjenje,uvjerljivo ih je porazio Stuttgart s 3:0.
