Jedna priča ponosa i tuge

[ramiral]

Konačno je došao i taj dan. Do odlučujuće tekme su ostala samo 24 sata. 24 sata nervoze, bojazni, straha, radosti i iščekivanja. Raja je u prethodnih mjesec dana do u detalje pretresla sve moguće situacije, našu odbranu, naša napad, mogućnosti, kazivanja o prodaji iste utakmice - utakmice od koje zavisi bukvalno budućnost te velike igre loptom.
Pa samo nam pobjeda treba da preskočimo Dansku i da budemo prvi u grupi i direktno odemo na prvenstvo, a ko bi to prodao??? Igrači, selektor, Savez?? Ma daj...
Ustajem rano ujutro pakujem stvari, valja nam 2 sata voziti, torbi je popriličan broj jer ostajem u RajvoSa, upisala se treća godina faksa sa hajrom hairli.
Sve sam provjerio a 5 karata mukom stečenih stavio u džep, do Sarajeva se slušala nova himna, raspoloženje bilo na nivou, u 08:30 ulazimo u Šeher, već se osjeti taj naboj, taj elektricitet, na svim radio stanicama samo se priča o utakmici.
Odlazim kući na Mihrivode, ostavljam stvari, nabrzaka pakujem navijačke rekvizite od kojih se nikad ne odvajam i zovem jarane da se nađemo kod Sebilja. Njih četvorica mojih sugrađana koji su također na studiju me grle i ljube kao najrođenijeg kad sam donio karte, znamo se od djetinjstva, puno smo toga zajedno prošli kao braća, dijelimo i dobro i zlo. Otišli smo prvo ručati pa na kaficu. Čaršija se puni, budi ali sva uzanosu blješti, sve je veći broj ljiljana i zastava, malo, veliko, staro, mlado... praznična atmosfera...
Kako dan odmiče sve se dovodi do usijanja, zovu me moji sugrađani koji su na auto-putu prema Sarajevu, tvrde da se kolone vozila i autobusa kreću prema Šeheru, stadion će biti pun...
Navijačke pjesme se ore na sve strane, navijači su kod Katedrale razvili i pokazali veliku zastavu - Grb sa ljiljanima na plavoj podlozi, ne može se proći kroz čaršiju, na svakom koraku se čuje ''Jarane zabit' će im Bola'', ''Ma Balja će ga zavuć' iz slobodnjaka!'', ''Dobijamo 2:1'', ''Razvalit' ćemo ih''......
Masa se miješa i prolazi, vrijeme curi sporo, nikad proći, ustajemo sa beskonačne kafice da bi nakon par metara opet stali nešto da se gricne, popije jer je nervoza jarane na 100-om podioku..

U 15:00 rijeka navijača kreće prema koševskoj ljepotici, približavamo se sa zapadne strane i stajemo u beskonačan red, policije na svakom ćošku, redara, već mi je jasno da će stadion nadmašiti sva očekivanja o ispunjenosti, smjestili smo se na zapadu nešto malo lijevo od lože, mjesta su sva popunjena, raja stoji.
Tek u 18:00 počinje tekma, na razglasu se pušta himna nova, hiljade navijača u horu pjeva ''Haj'mo Bosno, haj'mo Hercegovino!'' Razgalilo me kad su igrači ušli na stadion, kad je krenulo zagrijavanje minuti prolaze kao na traci, zabrinutost prerasta u zanos, briga prerasta u pozitivnu ljutnju i bijes.. grlo se ne štedi a ni dlanovi, repka to zaslužuje..
I počinje.. Danci znaju po šta su došli, gube loptu na početku, Hasan prolazi po lijevoj strani, pokušaj centaršuta, odbija je jedan Danac u korner. Stadion grmi, ljudi su na nogama ''Bosna, Bosna!!!'. Iznad mene jedan dedo viče ''Sad im je vuna u ušima sad ćemo ih uzet!!'' Nakon nekoliko neuspješnih napada naši gube loptu na sredini, ona dolazi do Jorgensena - šut i gol..na trenutak je Koševo zanijemilo ali opet navijači nastavljaju... sad ne teeba stati, ne smijemo se predati, idemo ljudi navijajte, hajdemo naprijed, nema veze hajdemo im zabiti.. nakon šoka naši se sabiraju, pokušava se organizovati nešto na sredini ali Gravesen i Poulsen tuku svaki pokušaj u korijenu, izašli su visoko, vrše presing na naše, znaju koja nam je boljka, teener je to proučio dobro, a naši su u transu, malo strah, malo odgovornost, noge su sputane, akcije idu nepovezano ali ih navijači nose naprijed...
Spahić baca loptu na desnu stranu, prihvata je Hasan, finta jedna druga centaršut, Bola se vinuo nebeskim skokom i GOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLL... Pandemonium... Proključalo je sve 1:1...... dali smo ga braćo.... skakali smo kao ludi, ispod nas su stajali neki Mostarci i grlili smo se iako se nikad u životu nismo vidjeli... Ma neka nosi sve do vraga zabili smo gol... sad je dobro... idemo dalje.. sad smo u psihološkoj prednosti...
Poluvrijeme je ... malo da se odmori i predahne...biće dobro tješimo se. Dati će Bog Uzvišeni, zabiti ćemo gol, ima da se izvije iz jada i čemera ova naša napaćena zemlja, ima da odemo na prvenstvo u Portugal...
Počinje drugo, ušao je i Baljić, ista meta isto odstojanje... Danci nas sjeku na sredini terena ne daju nam nikakve akcije izvesti, napadi se naši lome kao more o stijene, u par navrata smo nakon prekida imali poluprilike ali ništa, raja više nemože da navija, strepnja je davno prešla granicu ključanja... Ma nije bitno, ništa više nije bitno, samo da ona uđe, da se zakoprca u mreži... samo to, samo i samo.....
tako blizu a tako daleko... od rajskih vrata je ostao taj jedan korak... i nismo ga prešli... Graham Barber je odsvirao kraj... raja izlazi sa stadiona, izašli smo i nas petorica... u tišini otišli smo u jedan kafić, popili piće... gledao sam nas u ogledalu preko puta... izgledali smo kao da smo izgubili svako nekog najmilijeg, ja sam se lično i osjećao tako...prazno i izgubljeno, pa dokle više nesreća??? dokle?????
Kad je sudija odsvirao kraj igrači su popadali plačući na teren.... ali nikada nisam zaboravio taj momenat kad je skoro 40 000 duša u jedan glas jače nego ikad zagrmilo ''Bosna, Bosna''
I u bolu ponosni, i u bolu prkosni.....
To je BiH JARANE...

[AÐ_Official]

Konačno je došao i taj dan. Do odlučujuće tekme su ostala samo 24 sata. 24 sata nervoze, bojazni, straha, radosti i iščekivanja. Raja je u prethodnih mjesec dana do u detalje pretresla sve moguće situacije, našu odbranu, naša napad, mogućnosti, kazivanja o prodaji iste utakmice - utakmice od koje zavisi bukvalno budućnost te velike igre loptom.
Pa samo nam pobjeda treba da preskočimo Dansku i da budemo prvi u grupi i direktno odemo na prvenstvo, a ko bi to prodao??? Igrači, selektor, Savez?? Ma daj...
Ustajem rano ujutro pakujem stvari, valja nam 2 sata voziti, torbi je popriličan broj jer ostajem u RajvoSa, upisala se treća godina faksa sa hajrom hairli.
Sve sam provjerio a 5 karata mukom stečenih stavio u džep, do Sarajeva se slušala nova himna, raspoloženje bilo na nivou, u 08:30 ulazimo u Šeher, već se osjeti taj naboj, taj elektricitet, na svim radio stanicama samo se priča o utakmici.
Odlazim kući na Mihrivode, ostavljam stvari, nabrzaka pakujem navijačke rekvizite od kojih se nikad ne odvajam i zovem jarane da se nađemo kod Sebilja. Njih četvorica mojih sugrađana koji su također na studiju me grle i ljube kao najrođenijeg kad sam donio karte, znamo se od djetinjstva, puno smo toga zajedno prošli kao braća, dijelimo i dobro i zlo. Otišli smo prvo ručati pa na kaficu. Čaršija se puni, budi ali sva uzanosu blješti, sve je veći broj ljiljana i zastava, malo, veliko, staro, mlado... praznična atmosfera...
Kako dan odmiče sve se dovodi do usijanja, zovu me moji sugrađani koji su na auto-putu prema Sarajevu, tvrde da se kolone vozila i autobusa kreću prema Šeheru, stadion će biti pun...
Navijačke pjesme se ore na sve strane, navijači su kod Katedrale razvili i pokazali veliku zastavu - Grb sa ljiljanima na plavoj podlozi, ne može se proći kroz čaršiju, na svakom koraku se čuje ''Jarane zabit' će im Bola'', ''Ma Balja će ga zavuć' iz slobodnjaka!'', ''Dobijamo 2:1'', ''Razvalit' ćemo ih''......
Masa se miješa i prolazi, vrijeme curi sporo, nikad proći, ustajemo sa beskonačne kafice da bi nakon par metara opet stali nešto da se gricne, popije jer je nervoza jarane na 100-om podioku..

U 15:00 rijeka navijača kreće prema koševskoj ljepotici, približavamo se sa zapadne strane i stajemo u beskonačan red, policije na svakom ćošku, redara, već mi je jasno da će stadion nadmašiti sva očekivanja o ispunjenosti, smjestili smo se na zapadu nešto malo lijevo od lože, mjesta su sva popunjena, raja stoji.
Tek u 18:00 počinje tekma, na razglasu se pušta himna nova, hiljade navijača u horu pjeva ''Haj'mo Bosno, haj'mo Hercegovino!'' Razgalilo me kad su igrači ušli na stadion, kad je krenulo zagrijavanje minuti prolaze kao na traci, zabrinutost prerasta u zanos, briga prerasta u pozitivnu ljutnju i bijes.. grlo se ne štedi a ni dlanovi, repka to zaslužuje..
I počinje.. Danci znaju po šta su došli, gube loptu na početku, Hasan prolazi po lijevoj strani, pokušaj centaršuta, odbija je jedan Danac u korner. Stadion grmi, ljudi su na nogama ''Bosna, Bosna!!!'. Iznad mene jedan dedo viče ''Sad im je vuna u ušima sad ćemo ih uzet!!'' Nakon nekoliko neuspješnih napada naši gube loptu na sredini, ona dolazi do Jorgensena - šut i gol..na trenutak je Koševo zanijemilo ali opet navijači nastavljaju... sad ne teeba stati, ne smijemo se predati, idemo ljudi navijajte, hajdemo naprijed, nema veze hajdemo im zabiti.. nakon šoka naši se sabiraju, pokušava se organizovati nešto na sredini ali Gravesen i Poulsen tuku svaki pokušaj u korijenu, izašli su visoko, vrše presing na naše, znaju koja nam je boljka, teener je to proučio dobro, a naši su u transu, malo strah, malo odgovornost, noge su sputane, akcije idu nepovezano ali ih navijači nose naprijed...
Spahić baca loptu na desnu stranu, prihvata je Hasan, finta jedna druga centaršut, Bola se vinuo nebeskim skokom i GOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLL... Pandemonium... Proključalo je sve 1:1...... dali smo ga braćo.... skakali smo kao ludi, ispod nas su stajali neki Mostarci i grlili smo se iako se nikad u životu nismo vidjeli... Ma neka nosi sve do vraga zabili smo gol... sad je dobro... idemo dalje.. sad smo u psihološkoj prednosti...
Poluvrijeme je ... malo da se odmori i predahne...biće dobro tješimo se. Dati će Bog Uzvišeni, zabiti ćemo gol, ima da se izvije iz jada i čemera ova naša napaćena zemlja, ima da odemo na prvenstvo u Portugal...
Počinje drugo, ušao je i Baljić, ista meta isto odstojanje... Danci nas sjeku na sredini terena ne daju nam nikakve akcije izvesti, napadi se naši lome kao more o stijene, u par navrata smo nakon prekida imali poluprilike ali ništa, raja više nemože da navija, strepnja je davno prešla granicu ključanja... Ma nije bitno, ništa više nije bitno, samo da ona uđe, da se zakoprca u mreži... samo to, samo i samo.....
tako blizu a tako daleko... od rajskih vrata je ostao taj jedan korak... i nismo ga prešli... Graham Barber je odsvirao kraj... raja izlazi sa stadiona, izašli smo i nas petorica... u tišini otišli smo u jedan kafić, popili piće... gledao sam nas u ogledalu preko puta... izgledali smo kao da smo izgubili svako nekog najmilijeg, ja sam se lično i osjećao tako...prazno i izgubljeno, pa dokle više nesreća??? dokle?????
Kad je sudija odsvirao kraj igrači su popadali plačući na teren.... ali nikada nisam zaboravio taj momenat kad je skoro 40 000 duša u jedan glas jače nego ikad zagrmilo ''Bosna, Bosna''
I u bolu ponosni, i u bolu prkosni.....
To je BiH JARANE...

Admin....postavite dugme za lajk. super post druze.

[AYAN]

JeL se ovo Josip Pejaković prijavio na forum..?

Tekst je vrhunski... Big Lajk

[kelner]

Jarane,svaka ti cast za ovo,sav sam se najezio...Lijepo se i prisjetiti malo te historijske utakmice!!!
Pozdrav i ocekujemo nove tekstove...

[moj uzor-S.G]

svaka cast majstore !!
uistinu,bila je to historijska utakmica ,velika steta sto nismo uspjeli pobijediti
najezio sam se isto k'o kad slusam YNWA..

[ramiral]

Hvala momci
ostala je žal za pobjedom...

[mirza_9]

Naklon do poda za ovo....

[mandraX]

Svaka ti cast brate! Kako sam se samo najezio jbt, uff ...

[ramiral]

Nakon što je Miske zabio za pobjedu u zadnjim minutama sve je bilo lakše... kao da je pala sa pleća običnog Bosanca i Hercegovca ogromna planina koja tišti i steže. Vrištali smo i urlali, skakali na južnoj tribini Bilinog polja kao ludi i slavili pogodak.
Ova pobjeda nam ostavlja mnogo prostora i nadanja, izbacujemo konkurenta iz utrke i bježimo drugom opasnijem konkurentu Rumunima. Ostale su još dvije tekme i mi smo izlazeći sa stadiona komentarisali kako i šta dalje, kako protiv Francuske u gostima, hoće li se ili neće ko povrijediti protiv Luxemburga itd...
Sjeli smo u jedan obližnji kafić, komentarisali i diskutovali, preko puta nas u kafeu koji je vrvio narodom, mahom mlađim svijetom, dosta navijača u šalovima, duksama reprezentacije ili onim od Bh Fanaticosa sjedio je neki stariji čovjek.
Upao mi je u oči po tome što je odudarao od te mlađarije u kafiću, samozatajan, cigareta u ruci i sok neki ispred njega, nije odavao pijanca ili nekog propalicu svojim izgledom ali po nekom nepisanom pravilu odudarao je od svoje okoline svojim godinama, stilom oblačenja, ponašanjem i uopšte 'nako nije bio ''domaći'' tu.
Gledao je tv, pušio cigaretu, ponekad je skretao pogled prateći šta se oko njega dešava i naravno pošto nam je bio blizu čuo je naše razgovore.
Muzika trešti, ljudi se miješaju, prolaze, konobari žure, piće se nosi, metež, frka, trka, ispred neki bosančeros pali gume na svom vozilu, policija žuri da prekine taj show, na tv-u idu pregledi neke od utakmica koje se igraše tu noć a dedo otpuhnu dim i obrati se nama smirenim tonom
''Dragi momci, draga djeco mi moramo pobijediti Francuze tamo!''
Rekao je to smireno, blagim tonom kao što bi najnormalnije uspavao svoje unuče pričajući mu pričice.
Nas četvorica se okrenusmo prema njemu ''Pa kralju može biti, biće teško, eto ima i baraž poslije, treba se napregnuti dobiti Francusku svim silama, ali et' ima i baraž, valjda nas sreća posluži ovaj put da dobijemo kakvog protivnika sa kojim se možemo nositi.....''
On se opet nasmija iskreno i srdačno, mirno kao što je i izgledao i ponovi ''Moramo dobiti tamo, dati sve od sebe, mi smo mali nećemo proći baraž, i tamo će nas dočekati neko ko je višestruko jači pa će na huju, voljni moment i na snagu + malo sudije da nas ubije!''
Moji rođaci i prijatelji su dalje sa njim raspravljali, ja nisam ali lecnule su me te riječi tog smirenog dede koji je takve stvari govorio, popili smo piće i otišli po auto. Vozio sam ali mi te riječi nisu izlazile iz glave.
Kasnije nakon skoro dva mjeseca sve kao bumerang prolazi kroz glavu :
1. Povrede ključnih francuskih igrača
2. Naše prvo poluvrijeme kao iz snova i prilika da se dotuče veliki protivnik
3. Pad u drugom poluvremenu, bacanje nas na konopce i odbranu
4. Povreda našeg najboljeg igrača na desnoj strani
5. Poklonjen penal od strane sudije
6. Konačan rezultat ''malo nam je falilo''
7. Izvlačenje parova baraža i moje psovanje kad sam vidio ko je nas dopao
8. Pripreme za te dvije velike utakmice i misao ''da ga ne primimo kući''
9. Oranica od terena koja nije pasala nikome
10. Motiv velikog protivnika da prođe dalje i tako se iskupi za neuspjeh u kvalifikacijama
11. Revanš u gostima kod jačeg, napaljenog, nabrijanog i naoštrenog protivnika koji ima želju da nas ''ubije''
12. Pad naše igre pod pritiskom i pucanje po svim šavovima
13. Nerezonsko suđenje, providno i amatersko koje ne bi niko normalan poželio
14. Huja protivnika i noć koja im se poklopila
15. Pucanje mentalno naših igrača pod snagom protivnika i ''jednakim'' suđenjem

Rezime : Nesreća, sudbina, naša slabost, snaga protivnika, naš mentalitet ''malog'', usud i jednostavno nemoć da se izbaci višestruko jači, bolji, konkretniji, napaljeniji i sudijski zaštićeniji protivnik.
DOKLE?
Stanje u državi je višestruko složeno, mi hoćemo velike sportske rezultate a i sam sam bio svjedok kad sam, trenirao u omladinskom pogonu jednog kluba kako predsjednik istog govori ''Daj te donacije za seniore, treba kupiti dva boda na proljeće, 'beš ove mlađe 'ta će im patike i trenerka, nek' mu babo kupi što ga je pravio 'bo ga on!''
A taj isti predsjednik u talu sa kriminalcima, ljubavnici kupuje novo auto i stan, a redovno posjećuje noćne barove nemilice trošeći novac od tog istog kluba (nikada svoj vlastiti).
KOLIKO JE TAKVIH U NAŠOJ DRŽAVI U SVIM SFERAMA?
Nije ni čudo da se napregnemo do maksimuma i onda kada ostane zadnji korak nas zaustave i obrišu patos sa nama.
I dalje vidim onog dedu koji smireno, znajući dobro nas i naš mentalitet, kaže ''Nećemo ih proći, iz 100 razloga dijete drago, shvatićete mladi ste.''
Ja sam shvatio to još od one utakmice protiv Španije i famoznog produžetka, ali prokleti stari dobri Bošnjanin i dalje vjeruje i dalje se nada, sanja i doživljava ponovo sve to godinama.
Tvrdoglavi smo, takva nas zemlja rodila, takve nas mati odgojila i valjda nam se nekad i to isplati kad već sve ostalo nije.
Dragi moji Ljiljani i Zmajevi svečano obećavam da vas više neću gledati do vaše sljedeće utakmice koju ću opet proživjeti onako kako ja znam. Srcem i dušom!

[kelner]

Aferim
Gust je citati tvoje kolumne

[ramiral]

Ramazanski dan je bio fin i sunčan. Obaveze su se završile ranije i žurio sam svojim pajtosima na ''zborno'' mjesto.
Danas igra naša mlada reprezentacija protiv vršnjaka iz Češke, prva tekma je bila 2:1 i imamo realnu nadu da možemo pobijediti zemljake poznate po Češkom pivu i pripadnicama ljepšeg spola.

Pripremili smo se, obavezni rekviziti, zastave, šalovi i marame. Sva četvorica postimo a negdje na sredini drugog poluvremena će biti vrijeme za iftar, nema veze iftariti ćemo na Koševskoj ljepotici - istočnoj tribini.
Par čokoladica, nekoliko somuna brižljivo umotanih (da ih ne nađu) i bočica sa vodom za početak,a na stadionu će valjda biti kupiti koji sokić - braća će i to izdržati.

Počela je tekma, naši su bolji, naši su pritisnuli igramo dobro, Džeko i Ibišević su sjajni kao i Salihović.
Ja sjedim jer ne mogu da navijam, post me iscrpio i ponekad samo zagalamim.
Počinje drugo poluvrijeme naši opet napadaju u talasima, momci su stvarno željni uspjeha i gladni smotre za mlade fudbalere kao što sam i ja gladan negdje na bespuću istočne tribine. Onda dolazi taj famozni 51-52 minut, golman odbija jednu loptu na koju nalijeće Sejad Salihović i topovskim udarcem je smješta ispod prečke...........

GOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOLLLLLLLLL

Poderao sam grlo, skakao kao sumanut, grlili smo se i tako pali nas četvorica zajedno na tribinu (specijala je mislila da smo se pomlatili pa su čvršće stegli pendreke u rukama ).
U tom je negdje bio i iftar, vidjeli smo na džamiji upaljene kandilje i jeli ono malo ne znam ni ja kako...

Zašto je ova priča ponovo u rubrici ''Priča ponosa i tuge''???

Pa zato jer opet stupa na scenu onaj naš bosansko-hercegovački maler i nesreća.
Česi su izjednačili, sudijska trojka stupila na scenu, u zadnjih pet minuta nam je poništen regularan gol zbog nepostojećeg osfsajda, a netom prije kraja tekme neki Čeh je igrao rukom u svom šesanaestercu....
Odlijepio sam, sišao skroz dole do ograde, vikao (ne i psovao), policajac me je opomenuo jedanput, dvaput.....
treći put je sijevnuo pendrek preko leđa....

Hladne obloge su popravile situaciju nakon par sedmica ali ostala je bol u duši koja se i dalje protezala od prvog sna nastupa repke na velikoj smotri do danas....
Na Šeher se spustila lijepa Ramazanska večer i vjetrić koji je pirkao i kao da je šaputao ''Biće bolje, mora biti!''

[BigBen]

MashAllah ... svaka cast ahi!! Nisam upratio ovu temu gdje iznosis svoje price iz proslosti, morat' cu biti redovniji...

[ramiral]

''Sunce li im kalajisano, sve ću da ih nalemam k'o volove u kupusu!!!''

Tako je adže počinjao svoj dan svaki put kad bi vidio da mu je livada bila ugažena od strane mnogobrojnih nogu koje su prethodnog dana igrale fuce na njoj.
Jedino mjesto odakle ne vreba snajper a djeca i dječica željna svega, lopte najviše koja je jedina razonoda u tim ratnim danima po cijeli dan nemilice igraju, trče, ganjaju ''bubamaru''. preskaču, driblaju, rade finte i postižu golove.
Jedan gol je imao ''regularan'' okvir od skovanih dasaka pa se i znalo kad je pogodak priznat, a drugi nije imao prečke pa ako bi lopta prođi negdje na prelazu uvijek je bilo svađe da li je gol ili nije.
Ratna 1994 godina, u prolazu struja dođe nekada. Svjetsko prvenstvo u nogometu se zahuktava, grupna faza je već odigrana. Utakmice su kasno u noć, samo jedna kuća od njih tu desetak ima tv ispravan kad dođe struja nekada u pola jedan naveče, pa se svi sjate kod tog ''hairlije'' da se gleda tekma. Pokoji humanitarni snickers je bio jedino slatko, ili prošvercovana rakijica za zaliti pogodak nacije za koju se navija i podržava.
Pitaju za koga navijam, ah za koga drugo nego za moje Italijane, prgavce, pogance ali respektabilnu naciju fudbalsku koju nikada ne smijete podcijeniti zbog temperamenta, taktike i tehnike.
Šteta prvenstva je izbacivanje velikog Diega Armanda, legende i karizmatičnog igrača.
Jedan igrač koji će kasnije ostaviti veliki trag na srcima svih je čudesni ''Il Codino''.
Svojom karizmom, skromnošću, samozatajnošću, tehnikom i galantnošću igre ne može da bude nezamijećen. Ona igra koju on pruža je fantazija. Imao sam tada malo dužu kosu, nakon pregledane utakmice protiv Norveške nije bilo dileme - idući dan se zavezao repić i na livadu igrati fuce, vježbati slobodnjake i šutirati uz poklik ''Bađđđoooooooooo''
Utakmica Italijana protiv Nigerije je potvrdila ono što su svi već odavno znali, i kad ih sabijete, i kad ih nadigrate, i kad mislite da ste bolji od njih jednostavno MORATE IH POBIJEDITI, jer ako to ne uradite ugristi će vas zmija iz klupka kombinacije catenaccia i tehnike Il Codina. Silni promašaji su se osvetili Nigerijcima, a Baggio je to znao itekako da kazni.
U četvrtfinalu proti Španije također, legendarni Repić postavlja standarde svojom igrom.
Nakon te utakmice ja sam kao lud istrčao vani sa loptom u rukama koja je bila ušivena na nekoliko mjesta i na već sponeutoj livadi lomio noge pokušavajući izvesti Codinov dribling i njegov slobodnjak, neko ko me garant vidio u tom momentu sigurno je pomislio ''Ovaj momčić je fakat lud''
Pa protiv Bugarske u polufinalu kad je u našem skromnom domu bilo ''pola mahale'' i do kasno u noć se gledala tekma kada je Repić sa dva pogotka srušio snove Bugara na čelu sa Hristom Stoitchkovom.
Većina utakmica se pratila sa zamraćenim prozorima i daskama prikovanim na iste preko za ''ne daj Bože ako granata padne, toliku čeljad da ne pobije na jednom mjestu.
Adže nije volio fudbal ''ganjao'' nas je zbog njegovve livade koju smo ''gazali'', kritikovao, ali svi znamo da je svakog neizmjerno volio svojom čangrizavom ljubavlju jednog starijeg ljudijmne koji brine za ''svoje omladince'' kako je volio reći.
Došlo je i famozno finale, Italijani imaju ogromnih problema, tražili su čak i pozivanje novih igrača zbog silnih povreda i suspenzija. Tu noć je u našem domu bilo ''pola svijeta'' glava i faca na svakom ćošku, zamračena soba i utakmica sa velikom dominacijom Dunge, Bebeta, Romaria i društva. Većina je navijala za žute i najbolju fudbalsku naciju, čak i moj otac protiv ''mrskih žabara'', jedino ja za Azzure i Repića.
Utakmica je zbog isključenja Mussija poprimila drugačiji tok i Italijani nisu mogli fajt fejs to fejs protiv brojčano nadmoćnijeg protivnika.
Promašio je Baresi.
I presudni penal promašuje Il Codino. Brazil je svjetski prvak a moj dječački svijet je u tom momentu bio srušen.
Bio sam ispred kuće ujutro obično u doba kada trebam ići na livadu ganjati fucu, izvoditi slobodnjake i berskrajno tužan zbog promašaja Repića kada sam na ramenu osjetio blagu ruku i glas adže ''Hajd sinko 'bo ga ti, 'ma ti ovog malo sušenog sira, mazni pa haj' opet tamo, zovni jarane, mojne da budeš tužan igrajte lopte, gledam vas svako jutro kako je g'onjate i šutate, gledam i ja utakmice sinko, znam da je volite, ma ja sam' onako galamim, stari se et, i još da ti kažem nekad kad je zategneš iz slobodnjaka, malo je spusti po zemlji pa kroz noge, tad oni u zidu svi skoče, znaš''
Još mi u ušima zvoni taj glas dobroćudnog amidže, starog čangrizala koji nas je gledao svako jutro kako igramo, kako pokušava utješiti dječaka kojem je njegov tim izgubio.
Adže više nema, negdje šenluči smije se svojim zvonkim smijehom po vječnim poljanama, vedar i ''lafo ljut'' kao uvijek, ali dobrodušno i čilo.
Ni livade više nema, ali svako jutro kad izađem ispred kuće, bacim pogled desno i sjetim se jednog vremena kad je u vihoru mnogo ozbiljijeg dešavanja oko nas, ''fuca'' tamo negdje u dalekoj Ameri'ki (što bi adže rekao) bila važnija i od nas samih.

Neka ti je rahmet adže!

[bambina]

Cool zanimljivo nešto sam novo saznala!