FK Sarajevo

[Sazg]

Na žalost mi tu ništa ne možemo osim ovako po forumima kucati i jesti svoje đigerice po kućama. JBG.
Nije ovdje ništa Vico kriv, ni Beus, nikod od njih nije kriv. Kriva su g.ovna bošnjačka majke se svoje nayebali. Đemiđić, Pilav, Raščić, Čolpa etc etc… oni su krivi što aminuju, bez njih ništa ne može. Vico i Beus gone za svoje i to je ok. Ko nas yebe što smo karine od naroda pa smo se prodali za sitnu paru.
Krivi su i novinari i te kako. Šta je bilo sa ostavkama sudijske organizacije, izašli sa saopštenjem da su stavili mandate na raspolaganje i ništa, pojeo Vuk Magarca. Ko je ikad id novinara istaržio taj slučaj i pitao šta je sa time. Kad je bilo koji od novinara sjeo za vrat bilo kome iz saveza za bilo šta NIKAD.
ZNAM JA NAS YEBO TI NAS

[KarlMarx]

Ima li gdje video isjecak intervencije Bubanje, ono je za duple plate.

I pitanje, ko zasluzuje trofej Ismir Pintol, meni nekako izbor pada na Francisa i Bubanju.
Ne znam jel bila prica na ovu temu.

Guliashvili?

Moj glas ide Francisu, frajer je igrao 4 pozicije, uvijek davao 100%, drugi dio sezone jedini nije odmarao.

Ako ne njemu, onda Guliju.

Ma isto fakat, znači, Francis igrao gdje god je trebao, da su mu rekli da uzme rukavice i branio bi. Zasluzio je! Bubanja isto borben i Guli svakako, ali Francis je ipak broj 1 ove godine.

[Zeko87]

E šta čovjek neće pročitati, da Veleža navijači pišu o zadržavanju vremena sa dva igrača manje, oni tako igraju pet sezona kako su se vratili iz Federalne. Jok eto trebao se visoki presing igrati

[Samozdravlje]

Poserem van se na sebilj I na celo kad nemate obraza. Zaboravili ste kako su vas docekali u Mostaru za Ramazan. Samo da se I mi vratimo I da vas ****. Celikkkkk

UzP-eovac(mene neces prevariti) , dosao si mutiti vodu i svadjati nas. Nije danas FK Velez kriv, niti njegovi igraci. Donekle mogu razumjeti i navijace(ima i kod nas takvih), ali nikad nismo Mostar psovali, kao sto ti tvrdis. Njihov Jug, cini mi se korektan .Sad je raji dogorilo, ali okrecu na pogresnu stranu. Kad golman zadrzava, psuje i Istok slicno. Da li smo trebali igrati "posteno" DA, jer i Velez uvijek igra "posteno" protiv FKS, jer misle da je to jos uvijek derbi BiH, a bio je 60-70-tih. sa Velezom smo do agresije odigrali vise meceva, nego sa Zeljom.

Saopstenje pokazuje rezultate, bez tog saopstenja, ovo bi bila obicna utakmica sa KRIMINALNIM DJELJENJEM NEPRAVDE.
Obzirom na znacaj utakmice,bio je to min. naboj izmedju igraca. Uciniti sve da dobijemo zadnje dvije, jer mi smo neko novo
Sarajevo, sto se ne povija pred KRIMINALCIMA. Sto je Velez dosao u tu situaciju, nije krivo Sarajevo.
Kao sto su oni govorili (Dudic) , parafraziram, ko vam je kriv sto igrate Evropu, utakmica se mora igrati ili 0:3.

Ove malo nervoznije momke molim da se ne loze na provokacije ovog UzP-ovca 100%.

[Samozdravlje]

Evo gaaaaa, vec pocinje pa nije to bas tako, o cemu pricamo, teorije zavjere i tako dalje... nije proslo par sati od utakmice i vec se vracamo na staro, dakle ispravka nije od sutra vec sve po starom, vec par sati nakon utakmice je vec sve po starom, svak ima svog posla svojih obaveza poso zenu djecu ko ce se bavit time ionako svi samo umisljamo i kolektivno smo u iluziji vec godinama svi skupa, i tako zacarani krug. Zato ce i ta vasa ista djeca bit u ovakvim ako ne i gorim **** kad odrastu i proklinjat vas sto ste ih uopste dobili u takvom okruzenju pa ce i oni nemocni psovat ako uopste budu smjeli i nervirat se il ce postat ovako prodana **** ili ce bit negdje tamo gdje ce radit ono sto niko nece da radi kako bi imali iole normalan zivot i zivjeli u iole normalnoj sredini. Dakle, zakljucak je da nista bolje nismo zasluzili kad smo kolektivno letargicne interesdzijske P 1 C K 3 T 1 N 3. Jebu nas krmci sa prosjecnom inteligencijom koji makar imaju muda i misle na buducnost. Tacno imamo ono sto zasluzujemo. A sutra, opet pricajmo idemo Zorane, to Turkes kralju daj ga, idemo u inat svima, niko nas ne voli svi su protiv nas kme kme i na kraju opet kurcina uvijek ista prica. Gadi mi se ovo sve vise, volio bi da mogu jednostavno prestat sve ovo pratit, al ne znam kako jednostavno me srce vuce uz Sarajvo gdje je uvijek pripadalo. Dar i kletva.

Sta ti je konkretan prijedlog ? Da se ugasimo (znam da to nije kon. prijedlog), ali sta je ? Bez psovki molim te. Ja ne psujem.
Ja rjesenje ne vidim nego raditi jos jace, pa dokle dobacimo. Evropa ce pokazati, gdje smo. Zoran nam treba, ima sabur, kulturu
i znanje(stoje najbitnije,ko ne grijesi na poslu, on malo, jako malo).

[keli]

Sad kad sam ohladio glavu jedna stvar je najjasnija. Citajuci komentare po drustvenim mrezama, portalima jedno je sigurno da je FK Sarajevo najomrazeniji klub u drzavi i da svi zivi cekaju da se nesto prelomi na nama da likuju, a mi umjesto da smo slozniji nego ikad pridonosimo tome. Veca zelja od titule mi je da docekam da navijaci, igraci, trener i svi disu ko jedan kolektiv a ostali neka pocrkaju od muke. Definitivno smo najveci jer svi slave tvoje slabije momente. Volim te mangupe!

[PeppermintSA]

Sad kad sam ohladio glavu jedna stvar je najjasnija. Citajuci komentare po drustvenim mrezama, portalima jedno je sigurno da je FK Sarajevo najomrazeniji klub u drzavi i da svi zivi cekaju da se nesto prelomi na nama da likuju, a mi umjesto da smo slozniji nego ikad pridonosimo tome. Veca zelja od titule mi je da docekam da navijaci, igraci, trener i svi disu ko jedan kolektiv a ostali neka pocrkaju od muke. Definitivno smo najveci jer svi slave tvoje slabije momente. Volim te mangupe!

Naravno da nas svi mrze. Nekad treba stvari malo preciznije izložiti kako bi se one jasnije uvidjele:

Sarajevo je u Jugoslaviji bio najveći bh. klub. Blizak tadašnjim vlastima i Partiji - od toga ne treba bježati, to se treba poštovati, budući da je izrastao iz antifašističke tradicije i Narodnooslobodilače borbe. Međutim, on je od samog početka takođe predstavljao klub sarajevskih mahala, starog jezgra grada, tradicionalnih centara privrede i kulture, s Baščaršijom u srcu. Dakle, osnivanjem Sarajeva, došlo je do nevjerovatnog spoja onoga što onda nazivalo naprednom omladinom i tradicionalnom bh. kulturom. Stoga, Sarajevo je imalo pogonsko gorivo koje ga je smjestilo među najveće klubove države od 22 miliona stanovnika u kojoj se nalazio odmah iza velike četvorke. Od nastanka te države, pa sve do agresije na našu zemlju, Sarajevo je samo dvije sezone, s kraja četrdesetih i početka pedesetih, igralo drugu ligu. Sarajevo je dakle u jugoslovenskoj ligi bio titan.

Međutim, u BiH, za razliku od ostalih republika, u fudbalu nikada nije bilo državnog projekta u smislu privilegovanog kluba koji je isprojektovan kao nosilac republičkih uspjeha. Kada pogledate staru jugoslovensku ligu, BiH je imala najveći broj standardnih prvoligaških klubova: Sarajevo, Velež, Sloboda, pa i Željo (na ovo ću se vratiti) su bili standardni prvoligaši, uz epizodiste poput Čelika, Borca, Iskre Bugojnu itd. Kolač se dijelio jednako, po zavičajnom obrascu. Dok su u Srbiji, naprimjer, klubovi izuzev Zvezde i Partizana lahorili i bili manje više nebitni, BiH je imala 3-4 ozbiljna prvoligaška kluba. Kao ilustraciju možemo se poslužiti košarkom. Bosna je bila republički projekt SRBiH, i zato je postala prvak Evrope, višestruki prvak, višestruki osvajač kupa, finansijski u rangu najvećih itd. U fudbalu toga nije bilo. Tuzlanski region je morao dobiti svoje, zenička željezara i Alija Sirotanović svoje u vidu Čelika, sarajevski region svoje, Hercegovina svoje, bosanska Krajina svoje itd. Eh, u svemu tome, uz sve te poteškoće i neravnopravan položaj u odnosu na druge velike klubove u zemlji, Sarajevo je održavalo nevjerovatan standard - ponavljam, samo 2 sezone izvan prve lige. Sarajevo je, ponavljam, bio najveći fudbalski klub u BiH - i po uspjesima (jedini višestruki šampion YU), i po statusu (pokojni Vujović nazove FSJ kad dođe stani-pani, liga se proširi da Sarajevo ne ispadne).

Ta činjenica je bila svima trn u oku. A naročito manjem sarajevskom djelimičnom prvoligašu. Zašto kažem djelimičnom? FK Meljo je čak 15 sezona odigrao u drugoj jugoslovenskoj ligi. To je TREĆINA postojanja te lige. Starije Sarajlije će se sjetiti stare pjesme "Ej Sarajlije, idemo na prelo, u Hrasnici igra nam naš Željo". Meljo je bio ono što Englezi nazivaju The Noisy Neighbour - manji gradski klub koji je stanovnicima drugih gradova bio simpatičan jer nije veliki, nije sistemski, nije moćan, nije statusan. I pri tom, to je klub "novih" Sarajlija. Premda ne volim tu priču "ko je pravi Sarajlija", ne volim brojati kvna zrnca, za ovu analizu je neophodno. Staro Sarajevo, ono prije 1945. se prostiralo negdje do granica Vilsonovog šetališta. Kao što svaki rat donese velike migracije, tako je i kraj Drugog svjetskog rata donio možda i najveće u istoriji našeg grada, budući da se broj stanovnika od 1945. do 1985. povećao X7. Zašto je to bitno? FK Meljo je u međuratnom periodu, od 1921., kada je nastao, do 1941. bio minoran sarajevski klub koji se takmičio u drugom razredu tadašnjeg Sarajevskog podsaveza. Klubovi koji su postojali u to vrijeme su bili svakako Slavija, SAŠK, Đerzelez, Makabi, kao nacionalni klubovi sarajevskih nacionalnih zajednica, ALI, postojali su i radnički klubovi: sarajevski Hajduk, Šparta pa i ilegalni Proleter - svi veći i značajniji od FK Melje. Za FK Melju su nastupali pretežno potomci željezničkih radnika koji su dospjeli u Sarajevo za vrijeme A-U okupacije, ljudi iz svih krajeva monarhije. Ja ovdje ne pokušavam njih izvrtati ruglu - dapače, to je jedan lijepi, sjetni dio naše duge istorije. To su naši nekadašnji sugrađani i moraju se poštovati. Mrzim kad neko kaže "Eh, u prvim sastavima Melje nije bilo bosanskog prezimena" - ne, to su bile Sarajlije, Bosanci. Ipak, ti ljudi, te manjinske zajednice su usljed velikih svjetskih previranja u jednom trenutku napustili Sarajevo, BiH, Jugoslaviju. I ostao je vakuum. Čiji je sad klub FK Meljo? E, pa on je postao klub za kojeg su počeli da navijaju ljudi pridošli iz drugih krajeva BiH i Jugoslavije - dakle, ne visoki Partijci, već raznorazni ljudi i profesionalci - nastavnici, činovnici, kulturni radnici, inžinjeri, itd. koji su se doseljavali u Sarajevo nakon 1945. Ne govorim tu o "raji" i "papcima", već govorim o talasu migracija koji nipošto nije bio negativan - ti ljudi su donijeli nove vrijednosti, nova znanja, nove kulturne obrasce. Međutim, oni se nikad nisu mogli u potpunosti poistovijetiti sa starim Sarajevom, sa njegovim mahalama, ethosom, urbanim duhom - i tu ne mislim samo na onaj bošnjački koji se danas izjednačava sa Starim gradom. Mnogi danas, naprimjer, ne znaju da je prije 1945. postojala i srpska čaršija, takozvana tašlihanska. Da je postala i katolička, takozvani latinluk itd. Ti novi stanovnici su prigrlili FK Melju jer je on bio "radnički", manji, neuspješniji, u njemu su prepoznavali Davida, a u Sarajevu Golijata.

I to je bila simpatična podjela u našem gradu. Postojao FK Sarajevo - klub starog gradskog jezgra, originalnog gradskog duha, starih mahala i avlija, kojeg je osnovala nova napredna vlast. S druge strane, postojao je manji prigradski klub (Grbavica je bila predgrađe) koji je imao svoje vjerne navijače.

Problem je nastupio nakon zadnjeg rata. Silni kompleksi nastali od 1946. do 1992., kompleksi koji su buktali na novosarajevskoj opštini, u Zenici, u Tuzli, u Hercegovini, u Krajini - kompleksi zbog činjenice da su ti predjeli i navijači njihovih klubova imali svijest o posebnosti, a opet su bili beznačajni u poređenju sa Sarajevom. Istovremeno, raspadom Jugoslavije i padom socijalizma, te ogromnim demografskim promjenama koje su zahvatile i sarajevske mahale i Stari grad, izgubila se osovina na kojoj je počivao FK Sarajevo. Počeli su ga gaziti svi. Iz Centralne banke pare su lupane u FK Melje. Iz SDP-a pare su lupane u Melju. Iz SDA pare su lupane u Melju. Žujo, Kemo Kozarić, Amar Osim, krenulo se mešetariti. Krenuli su se liječiti komplekse. Uvedena je korupcija u naš fudbal, poklapanje ne samo svojih sudija već i sudija konkurenata. Divljalo se, kralo, podapinjalo, izmišljale su se afere "viršla", slale inspekcije, pjevale se pjesme o "pet godina bez pobjede i plate" dok je Sarajevo grcalo u dugovima i besparici jer - osovina se izgubila. U Zenici su nam psovane Markale, u Tuzli smo nazivani šibicarima, u Mostaru - vidjeli smo juče - masakrirani smo. Svima smo bili trn u oku jer su svi bili iskompleksirani. Nekako smo preživljavali, borili se, dolazili do daha - a onda se pojavio amidža Tan. Tektonski poremaćaj nesagledivih razmjera. Najednom se pojavio klub koji je imao toliko novca da je organizovao pres konferencije u Radon Plazi, da je na aerodromu organizovao dočeke igrača, da je pronalazio svjetske sponzore poput Turkish Airlines, da je pripreme obavljao u Antaliji i tamo letio charter letovima, da je dovodio pojačanja iz Bundeslige. Da se razumijemo, mi nismo REZULTATSKI napravili čuda, trebali smo mnogo više toga osvojiti do sada nego što jesmo, ali smo napravili SUŠTINSKO čudo. U ligi u kojoj su ekipe igrale u pijačarskim dresovima, i to istim, po 3-4 godine; u ligi u kojoj je bilo dovoljno izdvojiti 2 milje za fudbalerovu platu, mi smo podigli prag - našom renesansnom, sve je otišlo gore - cijene, plate, standardi, očekivanja, marketing, sponzorski ugovori, transferi ulazni i izlazni - apsolutno sve. Od hostesa, do džambo plakata; od trening kampova, do fan shopova. SVE to smo mi ETABLIRALI. I šta se onda desilo? Kompleksi su ponovo proradili. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najveći bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najuspješniji bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio klub koji je sjedinio čaršiju i partiju, da je Sarajevo bio DRUGAČIJI od svih ostalih - i evo, ponovo, se izdiže. I počeli su kopirati. Počeli su imitirati. Počeli su i oni organizovati pres konferencije u Bristolu, počeli su i oni slati ponude od stotine hiljada za naše igrače. Počeli su i oni otvarati fan shopove i u nedostatku zemljišta za trening kamp graditi tribine. Počeli su se takmičiti. Jer ih jedu kompleksi. Samo sto ne mogu - nemaju dovoljno para, znanja, mudrosti. I tu su gdje su, dok smo mi unatoč svim dušmanima, svim podmetnutim nogama, svim kasapljenjima, svim unutrašnjim neprijateljima i dalje najveći.

I zato nas svi mrze. Zato nas s jalom nazivaju, šatro sarkastično, bosanskim Realom, Divovima, milijarderima. Jer smo ono što bi oni htjeli da budu. Dok lažu sebe da ne žele privatizaciju, da žele "strateškog partnera" koji bi dobio 49% vlasništva, dok kmeče kako nam se igračima cijene na Transfermarktu vještački pumpaju, dok slave osvojeni bod u derbi susretima, dok ovdje dolaze i nas tobože prozivaju jer im nismo pustili utakmicu, zapravo ih izjeda ljubomora i jal. Jer nas mrze. A mrze nas zato što smo veliki. Zato što smo najveći. Istorija se ne može fabrikovati, istorija se ne može kupiti, istorija se ne može namaštati. Istorija je više od "mi smo stariji". Istorija je status. Mi ga imamo jer smo od samog početka ono što smo i danas - spoj modernosti i tradicije, duha i materije, revolucije i istorije, mahale i avlije.

I u nadi da se niko ne uvrijedi - mogu nam se svi napušiti kurca.

[osam]

Sad kad sam ohladio glavu jedna stvar je najjasnija. Citajuci komentare po drustvenim mrezama, portalima jedno je sigurno da je FK Sarajevo najomrazeniji klub u drzavi i da svi zivi cekaju da se nesto prelomi na nama da likuju, a mi umjesto da smo slozniji nego ikad pridonosimo tome. Veca zelja od titule mi je da docekam da navijaci, igraci, trener i svi disu ko jedan kolektiv a ostali neka pocrkaju od muke. Definitivno smo najveci jer svi slave tvoje slabije momente. Volim te mangupe!

Naravno da nas svi mrze. Nekad treba stvari malo preciznije izložiti kako bi se one jasnije uvidjele:

Sarajevo je u Jugoslaviji bio najveći bh. klub. Blizak tadašnjim vlastima i Partiji - od toga ne treba bježati, to se treba poštovati, budući da je izrastao iz antifašističke tradicije i Narodnooslobodilače borbe. Međutim, on je od samog početka takođe predstavljao klub sarajevskih mahala, starog jezgra grada, tradicionalnih centara privrede i kulture, s Baščaršijom u srcu. Dakle, osnivanjem Sarajeva, došlo je do nevjerovatnog spoja onoga što onda nazivalo naprednom omladinom i tradicionalnom bh. kulturom. Stoga, Sarajevo je imalo pogonsko gorivo koje ga je smjestilo među najveće klubove države od 22 miliona stanovnika u kojoj se nalazio odmah iza velike četvorke. Od nastanka te države, pa sve do agresije na našu zemlju, Sarajevo je samo dvije sezone, s kraja četrdesetih i početka pedesetih, igralo drugu ligu. Sarajevo je dakle u jugoslovenskoj ligi bio titan.

Međutim, u BiH, za razliku od ostalih republika, u fudbalu nikada nije bilo državnog projekta u smislu privilegovanog kluba koji je isprojektovan kao nosilac republičkih uspjeha. Kada pogledate staru jugoslovensku ligu, BiH je imala najveći broj standardnih prvoligaških klubova: Sarajevo, Velež, Sloboda, pa i Željo (na ovo ću se vratiti) su bili standardni prvoligaši, uz epizodiste poput Čelika, Borca, Iskre Bugojnu itd. Kolač se dijelio jednako, po zavičajnom obrascu. Dok su u Srbiji, naprimjer, klubovi izuzev Zvezde i Partizana lahorili i bili manje više nebitni, BiH je imala 3-4 ozbiljna prvoligaška kluba. Kao ilustraciju možemo se poslužiti košarkom. Bosna je bila republički projekt SRBiH, i zato je postala prvak Evrope, višestruki prvak, višestruki osvajač kupa, finansijski u rangu najvećih itd. U fudbalu toga nije bilo. Tuzlanski region je morao dobiti svoje, zenička željezara i Alija Sirotanović svoje u vidu Čelika, sarajevski region svoje, Hercegovina svoje, bosanska Krajina svoje itd. Eh, u svemu tome, uz sve te poteškoće i neravnopravan položaj u odnosu na druge velike klubove u zemlji, Sarajevo je održavalo nevjerovatan standard - ponavljam, samo 2 sezone izvan prve lige. Sarajevo je, ponavljam, bio najveći fudbalski klub u BiH - i po uspjesima (jedini višestruki šampion YU), i po statusu (pokojni Vujović nazove FSJ kad dođe stani-pani, liga se proširi da Sarajevo ne ispadne).

Ta činjenica je bila svima trn u oku. A naročito manjem sarajevskom djelimičnom prvoligašu. Zašto kažem djelimičnom? FK Meljo je čak 15 sezona odigrao u drugoj jugoslovenskoj ligi. To je TREĆINA postojanja te lige. Starije Sarajlije će se sjetiti stare pjesme "Ej Sarajlije, idemo na prelo, u Hrasnici igra nam naš Željo". Meljo je bio ono što Englezi nazivaju The Noisy Neighbour - manji gradski klub koji je stanovnicima drugih gradova bio simpatičan jer nije veliki, nije sistemski, nije moćan, nije statusan. I pri tom, to je klub "novih" Sarajlija. Premda ne volim tu priču "ko je pravi Sarajlija", ne volim brojati kvna zrnca, za ovu analizu je neophodno. Staro Sarajevo, ono prije 1945. se prostiralo negdje do granica Vilsonovog šetališta. Kao što svaki rat donese velike migracije, tako je i kraj Drugog svjetskog rata donio možda i najveće u istoriji našeg grada, budući da se broj stanovnika od 1945. do 1985. povećao X7. Zašto je to bitno? FK Meljo je u međuratnom periodu, od 1921., kada je nastao, do 1941. bio minoran sarajevski klub koji se takmičio u drugom razredu tadašnjeg Sarajevskog podsaveza. Klubovi koji su postojali u to vrijeme su bili svakako Slavija, SAŠK, Đerzelez, Makabi, kao nacionalni klubovi sarajevskih nacionalnih zajednica, ALI, postojali su i radnički klubovi: sarajevski Hajduk, Šparta pa i ilegalni Proleter - svi veći i značajniji od FK Melje. Za FK Melju su nastupali pretežno potomci željezničkih radnika koji su dospjeli u Sarajevo za vrijeme A-U okupacije, ljudi iz svih krajeva monarhije. Ja ovdje ne pokušavam njih izvrtati ruglu - dapače, to je jedan lijepi, sjetni dio naše duge istorije. To su naši nekadašnji sugrađani i moraju se poštovati. Mrzim kad neko kaže "Eh, u prvim sastavima Melje nije bilo bosanskog prezimena" - ne, to su bile Sarajlije, Bosanci. Ipak, ti ljudi, te manjinske zajednice su usljed velikih svjetskih previranja u jednom trenutku napustili Sarajevo, BiH, Jugoslaviju. I ostao je vakuum. Čiji je sad klub FK Meljo? E, pa on je postao klub za kojeg su počeli da navijaju ljudi pridošli iz drugih krajeva BiH i Jugoslavije - dakle, ne visoki Partijci, već raznorazni ljudi i profesionalci - nastavnici, činovnici, kulturni radnici, inžinjeri, itd. koji su se doseljavali u Sarajevo nakon 1945. Ne govorim tu o "raji" i "papcima", već govorim o talasu migracija koji nipošto nije bio negativan - ti ljudi su donijeli nove vrijednosti, nova znanja, nove kulturne obrasce. Međutim, oni se nikad nisu mogli u potpunosti poistovijetiti sa starim Sarajevom, sa njegovim mahalama, ethosom, urbanim duhom - i tu ne mislim samo na onaj bošnjački koji se danas izjednačava sa Starim gradom. Mnogi danas, naprimjer, ne znaju da je prije 1945. postojala i srpska čaršija, takozvana tašlihanska. Da je postala i katolička, takozvani latinluk itd. Ti novi stanovnici su prigrlili FK Melju jer je on bio "radnički", manji, neuspješniji, u njemu su prepoznavali Davida, a u Sarajevu Golijata.

I to je bila simpatična podjela u našem gradu. Postojao FK Sarajevo - klub starog gradskog jezgra, originalnog gradskog duha, starih mahala i avlija, kojeg je osnovala nova napredna vlast. S druge strane, postojao je manji prigradski klub (Grbavica je bila predgrađe) koji je imao svoje vjerne navijače.

Problem je nastupio nakon zadnjeg rata. Silni kompleksi nastali od 1946. do 1992., kompleksi koji su buktali na novosarajevskoj opštini, u Zenici, u Tuzli, u Hercegovini, u Krajini - kompleksi zbog činjenice da su ti predjeli i navijači njihovih klubova imali svijest o posebnosti, a opet su bili beznačajni u poređenju sa Sarajevom. Istovremeno, raspadom Jugoslavije i padom socijalizma, te ogromnim demografskim promjenama koje su zahvatile i sarajevske mahale i Stari grad, izgubila se osovina na kojoj je počivao FK Sarajevo. Počeli su ga gaziti svi. Iz Centralne banke pare su lupane u FK Melje. Iz SDP-a pare su lupane u Melju. Iz SDA pare su lupane u Melju. Žujo, Kemo Kozarić, Amar Osim, krenulo se mešetariti. Krenuli su se liječiti komplekse. Uvedena je korupcija u naš fudbal, poklapanje ne samo svojih sudija već i sudija konkurenata. Divljalo se, kralo, podapinjalo, izmišljale su se afere "viršla", slale inspekcije, pjevale se pjesme o "pet godina bez pobjede i plate" dok je Sarajevo grcalo u dugovima i besparici jer - osovina se izgubila. U Zenici su nam psovane Markale, u Tuzli smo nazivani šibicarima, u Mostaru - vidjeli smo juče - masakrirani smo. Svima smo bili trn u oku jer su svi bili iskompleksirani. Nekako smo preživljavali, borili se, dolazili do daha - a onda se pojavio amidža Tan. Tektonski poremaćaj nesagledivih razmjera. Najednom se pojavio klub koji je imao toliko novca da je organizovao pres konferencije u Radon Plazi, da je na aerodromu organizovao dočeke igrača, da je pronalazio svjetske sponzore poput Turkish Airlines, da je pripreme obavljao u Antaliji i tamo letio charter letovima, da je dovodio pojačanja iz Bundeslige. Da se razumijemo, mi nismo REZULTATSKI napravili čuda, trebali smo mnogo više toga osvojiti do sada nego što jesmo, ali smo napravili SUŠTINSKO čudo. U ligi u kojoj su ekipe igrale u pijačarskim dresovima, i to istim, po 3-4 godine; u ligi u kojoj je bilo dovoljno izdvojiti 2 milje za fudbalerovu platu, mi smo podigli prag - našom renesansnom, sve je otišlo gore - cijene, plate, standardi, očekivanja, marketing, sponzorski ugovori, transferi ulazni i izlazni - apsolutno sve. Od hostesa, do džambo plakata; od trening kampova, do fan shopova. SVE to smo mi ETABLIRALI. I šta se onda desilo? Kompleksi su ponovo proradili. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najveći bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najuspješniji bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio klub koji je sjedinio čaršiju i partiju, da je Sarajevo bio DRUGAČIJI od svih ostalih - i evo, ponovo, se izdiže. I počeli su kopirati. Počeli su imitirati. Počeli su i oni organizovati pres konferencije u Bristolu, počeli su i oni slati ponude od stotine hiljada za naše igrače. Počeli su i oni otvarati fan shopove i u nedostatku zemljišta za trening kamp graditi tribine. Počeli su se takmičiti. Jer ih jedu kompleksi. Samo sto ne mogu - nemaju dovoljno para, znanja, mudrosti. I tu su gdje su, dok smo mi unatoč svim dušmanima, svim podmetnutim nogama, svim kasapljenjima, svim unutrašnjim neprijateljima i dalje najveći.

I zato nas svi mrze. Zato nas s jalom nazivaju, šatro sarkastično, bosanskim Realom, Divovima, milijarderima. Jer smo ono što bi oni htjeli da budu. Dok lažu sebe da ne žele privatizaciju, da žele "strateškog partnera" koji bi dobio 49% vlasništva, dok kmeče kako nam se igračima cijene na Transfermarktu vještački pumpaju, dok slave osvojeni bod u derbi susretima, dok ovdje dolaze i nas tobože prozivaju jer im nismo pustili utakmicu, zapravo ih izjeda ljubomora i jal. Jer nas mrze. A mrze nas zato što smo veliki. Zato što smo najveći. Istorija se ne može fabrikovati, istorija se ne može kupiti, istorija se ne može namaštati. Istorija je više od "mi smo stariji". Istorija je status. Mi ga imamo jer smo od samog početka ono što smo i danas - spoj modernosti i tradicije, duha i materije, revolucije i istorije, mahale i avlije.

I u nadi da se niko ne uvrijedi - mogu nam se svi napušiti kurca.

[OldTownDistrict]

[tabba77]

Sad kad sam ohladio glavu jedna stvar je najjasnija. Citajuci komentare po drustvenim mrezama, portalima jedno je sigurno da je FK Sarajevo najomrazeniji klub u drzavi i da svi zivi cekaju da se nesto prelomi na nama da likuju, a mi umjesto da smo slozniji nego ikad pridonosimo tome. Veca zelja od titule mi je da docekam da navijaci, igraci, trener i svi disu ko jedan kolektiv a ostali neka pocrkaju od muke. Definitivno smo najveci jer svi slave tvoje slabije momente. Volim te mangupe!

Naravno da nas svi mrze. Nekad treba stvari malo preciznije izložiti kako bi se one jasnije uvidjele:

Sarajevo je u Jugoslaviji bio najveći bh. klub. Blizak tadašnjim vlastima i Partiji - od toga ne treba bježati, to se treba poštovati, budući da je izrastao iz antifašističke tradicije i Narodnooslobodilače borbe. Međutim, on je od samog početka takođe predstavljao klub sarajevskih mahala, starog jezgra grada, tradicionalnih centara privrede i kulture, s Baščaršijom u srcu. Dakle, osnivanjem Sarajeva, došlo je do nevjerovatnog spoja onoga što onda nazivalo naprednom omladinom i tradicionalnom bh. kulturom. Stoga, Sarajevo je imalo pogonsko gorivo koje ga je smjestilo među najveće klubove države od 22 miliona stanovnika u kojoj se nalazio odmah iza velike četvorke. Od nastanka te države, pa sve do agresije na našu zemlju, Sarajevo je samo dvije sezone, s kraja četrdesetih i početka pedesetih, igralo drugu ligu. Sarajevo je dakle u jugoslovenskoj ligi bio titan.

Međutim, u BiH, za razliku od ostalih republika, u fudbalu nikada nije bilo državnog projekta u smislu privilegovanog kluba koji je isprojektovan kao nosilac republičkih uspjeha. Kada pogledate staru jugoslovensku ligu, BiH je imala najveći broj standardnih prvoligaških klubova: Sarajevo, Velež, Sloboda, pa i Željo (na ovo ću se vratiti) su bili standardni prvoligaši, uz epizodiste poput Čelika, Borca, Iskre Bugojnu itd. Kolač se dijelio jednako, po zavičajnom obrascu. Dok su u Srbiji, naprimjer, klubovi izuzev Zvezde i Partizana lahorili i bili manje više nebitni, BiH je imala 3-4 ozbiljna prvoligaška kluba. Kao ilustraciju možemo se poslužiti košarkom. Bosna je bila republički projekt SRBiH, i zato je postala prvak Evrope, višestruki prvak, višestruki osvajač kupa, finansijski u rangu najvećih itd. U fudbalu toga nije bilo. Tuzlanski region je morao dobiti svoje, zenička željezara i Alija Sirotanović svoje u vidu Čelika, sarajevski region svoje, Hercegovina svoje, bosanska Krajina svoje itd. Eh, u svemu tome, uz sve te poteškoće i neravnopravan položaj u odnosu na druge velike klubove u zemlji, Sarajevo je održavalo nevjerovatan standard - ponavljam, samo 2 sezone izvan prve lige. Sarajevo je, ponavljam, bio najveći fudbalski klub u BiH - i po uspjesima (jedini višestruki šampion YU), i po statusu (pokojni Vujović nazove FSJ kad dođe stani-pani, liga se proširi da Sarajevo ne ispadne).

Ta činjenica je bila svima trn u oku. A naročito manjem sarajevskom djelimičnom prvoligašu. Zašto kažem djelimičnom? FK Meljo je čak 15 sezona odigrao u drugoj jugoslovenskoj ligi. To je TREĆINA postojanja te lige. Starije Sarajlije će se sjetiti stare pjesme "Ej Sarajlije, idemo na prelo, u Hrasnici igra nam naš Željo". Meljo je bio ono što Englezi nazivaju The Noisy Neighbour - manji gradski klub koji je stanovnicima drugih gradova bio simpatičan jer nije veliki, nije sistemski, nije moćan, nije statusan. I pri tom, to je klub "novih" Sarajlija. Premda ne volim tu priču "ko je pravi Sarajlija", ne volim brojati kvna zrnca, za ovu analizu je neophodno. Staro Sarajevo, ono prije 1945. se prostiralo negdje do granica Vilsonovog šetališta. Kao što svaki rat donese velike migracije, tako je i kraj Drugog svjetskog rata donio možda i najveće u istoriji našeg grada, budući da se broj stanovnika od 1945. do 1985. povećao X7. Zašto je to bitno? FK Meljo je u međuratnom periodu, od 1921., kada je nastao, do 1941. bio minoran sarajevski klub koji se takmičio u drugom razredu tadašnjeg Sarajevskog podsaveza. Klubovi koji su postojali u to vrijeme su bili svakako Slavija, SAŠK, Đerzelez, Makabi, kao nacionalni klubovi sarajevskih nacionalnih zajednica, ALI, postojali su i radnički klubovi: sarajevski Hajduk, Šparta pa i ilegalni Proleter - svi veći i značajniji od FK Melje. Za FK Melju su nastupali pretežno potomci željezničkih radnika koji su dospjeli u Sarajevo za vrijeme A-U okupacije, ljudi iz svih krajeva monarhije. Ja ovdje ne pokušavam njih izvrtati ruglu - dapače, to je jedan lijepi, sjetni dio naše duge istorije. To su naši nekadašnji sugrađani i moraju se poštovati. Mrzim kad neko kaže "Eh, u prvim sastavima Melje nije bilo bosanskog prezimena" - ne, to su bile Sarajlije, Bosanci. Ipak, ti ljudi, te manjinske zajednice su usljed velikih svjetskih previranja u jednom trenutku napustili Sarajevo, BiH, Jugoslaviju. I ostao je vakuum. Čiji je sad klub FK Meljo? E, pa on je postao klub za kojeg su počeli da navijaju ljudi pridošli iz drugih krajeva BiH i Jugoslavije - dakle, ne visoki Partijci, već raznorazni ljudi i profesionalci - nastavnici, činovnici, kulturni radnici, inžinjeri, itd. koji su se doseljavali u Sarajevo nakon 1945. Ne govorim tu o "raji" i "papcima", već govorim o talasu migracija koji nipošto nije bio negativan - ti ljudi su donijeli nove vrijednosti, nova znanja, nove kulturne obrasce. Međutim, oni se nikad nisu mogli u potpunosti poistovijetiti sa starim Sarajevom, sa njegovim mahalama, ethosom, urbanim duhom - i tu ne mislim samo na onaj bošnjački koji se danas izjednačava sa Starim gradom. Mnogi danas, naprimjer, ne znaju da je prije 1945. postojala i srpska čaršija, takozvana tašlihanska. Da je postala i katolička, takozvani latinluk itd. Ti novi stanovnici su prigrlili FK Melju jer je on bio "radnički", manji, neuspješniji, u njemu su prepoznavali Davida, a u Sarajevu Golijata.

I to je bila simpatična podjela u našem gradu. Postojao FK Sarajevo - klub starog gradskog jezgra, originalnog gradskog duha, starih mahala i avlija, kojeg je osnovala nova napredna vlast. S druge strane, postojao je manji prigradski klub (Grbavica je bila predgrađe) koji je imao svoje vjerne navijače.

Problem je nastupio nakon zadnjeg rata. Silni kompleksi nastali od 1946. do 1992., kompleksi koji su buktali na novosarajevskoj opštini, u Zenici, u Tuzli, u Hercegovini, u Krajini - kompleksi zbog činjenice da su ti predjeli i navijači njihovih klubova imali svijest o posebnosti, a opet su bili beznačajni u poređenju sa Sarajevom. Istovremeno, raspadom Jugoslavije i padom socijalizma, te ogromnim demografskim promjenama koje su zahvatile i sarajevske mahale i Stari grad, izgubila se osovina na kojoj je počivao FK Sarajevo. Počeli su ga gaziti svi. Iz Centralne banke pare su lupane u FK Melje. Iz SDP-a pare su lupane u Melju. Iz SDA pare su lupane u Melju. Žujo, Kemo Kozarić, Amar Osim, krenulo se mešetariti. Krenuli su se liječiti komplekse. Uvedena je korupcija u naš fudbal, poklapanje ne samo svojih sudija već i sudija konkurenata. Divljalo se, kralo, podapinjalo, izmišljale su se afere "viršla", slale inspekcije, pjevale se pjesme o "pet godina bez pobjede i plate" dok je Sarajevo grcalo u dugovima i besparici jer - osovina se izgubila. U Zenici su nam psovane Markale, u Tuzli smo nazivani šibicarima, u Mostaru - vidjeli smo juče - masakrirani smo. Svima smo bili trn u oku jer su svi bili iskompleksirani. Nekako smo preživljavali, borili se, dolazili do daha - a onda se pojavio amidža Tan. Tektonski poremaćaj nesagledivih razmjera. Najednom se pojavio klub koji je imao toliko novca da je organizovao pres konferencije u Radon Plazi, da je na aerodromu organizovao dočeke igrača, da je pronalazio svjetske sponzore poput Turkish Airlines, da je pripreme obavljao u Antaliji i tamo letio charter letovima, da je dovodio pojačanja iz Bundeslige. Da se razumijemo, mi nismo REZULTATSKI napravili čuda, trebali smo mnogo više toga osvojiti do sada nego što jesmo, ali smo napravili SUŠTINSKO čudo. U ligi u kojoj su ekipe igrale u pijačarskim dresovima, i to istim, po 3-4 godine; u ligi u kojoj je bilo dovoljno izdvojiti 2 milje za fudbalerovu platu, mi smo podigli prag - našom renesansnom, sve je otišlo gore - cijene, plate, standardi, očekivanja, marketing, sponzorski ugovori, transferi ulazni i izlazni - apsolutno sve. Od hostesa, do džambo plakata; od trening kampova, do fan shopova. SVE to smo mi ETABLIRALI. I šta se onda desilo? Kompleksi su ponovo proradili. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najveći bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najuspješniji bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio klub koji je sjedinio čaršiju i partiju, da je Sarajevo bio DRUGAČIJI od svih ostalih - i evo, ponovo, se izdiže. I počeli su kopirati. Počeli su imitirati. Počeli su i oni organizovati pres konferencije u Bristolu, počeli su i oni slati ponude od stotine hiljada za naše igrače. Počeli su i oni otvarati fan shopove i u nedostatku zemljišta za trening kamp graditi tribine. Počeli su se takmičiti. Jer ih jedu kompleksi. Samo sto ne mogu - nemaju dovoljno para, znanja, mudrosti. I tu su gdje su, dok smo mi unatoč svim dušmanima, svim podmetnutim nogama, svim kasapljenjima, svim unutrašnjim neprijateljima i dalje najveći.

I zato nas svi mrze. Zato nas s jalom nazivaju, šatro sarkastično, bosanskim Realom, Divovima, milijarderima. Jer smo ono što bi oni htjeli da budu. Dok lažu sebe da ne žele privatizaciju, da žele "strateškog partnera" koji bi dobio 49% vlasništva, dok kmeče kako nam se igračima cijene na Transfermarktu vještački pumpaju, dok slave osvojeni bod u derbi susretima, dok ovdje dolaze i nas tobože prozivaju jer im nismo pustili utakmicu, zapravo ih izjeda ljubomora i jal. Jer nas mrze. A mrze nas zato što smo veliki. Zato što smo najveći. Istorija se ne može fabrikovati, istorija se ne može kupiti, istorija se ne može namaštati. Istorija je više od "mi smo stariji". Istorija je status. Mi ga imamo jer smo od samog početka ono što smo i danas - spoj modernosti i tradicije, duha i materije, revolucije i istorije, mahale i avlije.

I u nadi da se niko ne uvrijedi - mogu nam se svi napušiti kurca.

Za udžbenike.

[nokee]

Eto, Zoran ode def na kraju sezone iz ove lige. Ovi su unistili sve sto se tice fudbala u našoj ligi, ustaše i cetalji potpomognuti izdajicama i b komponente zajahali su definitivno. Uskoro ce se dici sidro. Do boljih vremena i ne treba se nervirati i sve dok se u prvo nasoj avliji ne srede stvari pa onda u citavoj drzsvivsto se sporta tice. Hajra nema niti ce biti... Cuvajte zdravlje

Pa cilj ispunjen. Priprema se Vico za sljedeću sezonu pa prvo sta treba razjebati jeste nas kontinuitet, da nam ogadi sve zivo i rastjera svakog normalnog. Jedini klub koji njima (savezu) smeta smo mi. Zrinjski svakako zasticen, zeljana ko da ne postoji, velez isto.. Poklopili i ostalo sa svojim klubovima (Sloga, Radnik) i hajd ti osvoji bilo sta..

Najgore sto ti njima (savezu) ne mozes nista. Evo da nas dodje 10.000 ispred saveza, stas postici?
Jedino batinasi poslije svake lakrdije, ne znam sta drugo. Pa dokle ko dogura.

[Pitar6785]

Hajde **** sa teme prati velez i tamo laprdaj keru jedan, **** vas usta i vas i vas klub, nikad vise od vcs pa svake naredne sezone necete dobiti bodove od nas, ni niko borite se smradovi i osptanite, ako ne mozete cvajta!!!

Pali ste mi u ocima uzas , podrzavao sam vise nikad!

Fina vam ona trbina psujte familiju balti, mujkicu **** pitarsku majku itd……

Na Kosevu nikad vam se nije uputila ni jedna ruzna rijec, sto ne znaci da od sada nece!

A vidi nešto pametni druže, prvo su vaši igrači počeli da se ‘bore protiv sudije’ preko veležovih ledja, dok se Velež bori za opstanak i to baš zbog tih sudija. Kad ste tako dobri i fini, što vas grčevi ne napadoše protiv Želje, Zrinjskog, Širokog, Borca..hiljadu prilika ste imali, ali jbg nekad su bitnija 3 boda (i medjugradski kompleksi) od ‘ideje’, od borbe za pravdu, a?

Kad je Sloboda napustila teren pa vi igrali derbi, što bolan ne rekoste igračima da sjednu? Što niste ušli danas na teren? Što igrači nisu bili gospoda pa napustili utakmicu i svakom super, veležu 3 jako potrebna boda, a i vi digli glas, udarili savez, pokazali da se borite protiv nečega.

Ali ne, neću da prekinem utakmicu, hoću da se glupiram samo da velež ne uzme 3 boda, koja im puno više trebaju nego vama. I šta si tačno očekivao od publike? Povedeš 2:0 u situaciji gdje ti ne trebaju bodovi, nećeš ispast, nećeš osvojit titulu, Evropa obezbijedjena, ti rahat, a protivniku/prijatelju gori pod nogama. I kontaš eh sad je momenat da se ja borim protiv saveza, nisam stig’o prije. Sve danas ću - sutra ću.

A ove, što će napisat mrš s teme, vrijedjat, psovat, unaprijed obavještavam da i ja vama sve isto ‘psujem’ pa rokajte šta vam je najmilije.

Sljedeci put malo vise platite Halkicu mada i to vam dzaba jer smo sa 9 igraca jaci nego vi sa 13,nekad smo zbog vas bojkotovali playoff i nismo ga igrali a sad ko vas hebe, ispadnite sto se mene tice jer veze nemate sa loptom.

Ljudi, polahko **** vas nabijanje nanos mi smo ovo vama ki smo ono vama.. JA NEVIDIM nista da je FK VELEZ uradio lose, OVAKVO SUDJENJE HALKICA JE SVAKIDNEVNICA.. pravi te se budale da je ovo prvi put da je uradio..

TAKODJE, nevidim nista da je FK SARAJEVO uradilo lose FK VELEZU. Neznam sta su velezovci ocekivali, da ih pustimo, da prekinemo utakmicu da izadjemo sa terena… Vrati 13 mjeseci nazad mi smo to uradili i sta je tad NK VELEZ (uprava) izjavila, sta je izjavila sloboda zeljo celik sta je iko izjavio. Niko nista.

Svi su rekli ne zele da brane interes jednog kluba, a svi odreda su upravo to uradili branili su sutke interes BORCA.

Zeljo je to cak i podtvrdio sa glasanjem ZA CLOPU I PILAVA

Vico ( sa savjetima Dajdze) je pocjepa bosansko hercegovacki korpus na param parcad. Upravo ovo je cilj, sa ligom 10 et je fasiranje. Borac zrinjski SARAJEVO sloga ce ti bit sledeci 3 godine tabela uz mogucnost da SB uzme nase mjesto ako bi kojim slucajem ostali nedo bog mi bez MIRVICA..


I naj vaznije, NEBITNO JE KOJI KLUB DA IGRA OROTIV NAS FK SARAJEVO SE NECE SKLONIT NITI PUSTIT.. moze se desit da igraci udju u neki susret sa manje zara ili ti ga preko kurca kao protiv sb al vecinom to zavrsi sa skidanjem dresova samaranjem objavama itd.. Sto se tice pustanja to NAVIJACI FK SARAJEVO nezeli niti ce ikad podrzat taman da svi klubovi bosnjacki ispadnu.. ako se pazimo ako imamo dobre odnose (sve postujem podrzavam apsulutno sam za sportski duh) to neznacu da pustamo utakmice jedni drugima

[Morgen19]

Peppermint

[Pitar6785]

Sad kad sam ohladio glavu jedna stvar je najjasnija. Citajuci komentare po drustvenim mrezama, portalima jedno je sigurno da je FK Sarajevo najomrazeniji klub u drzavi i da svi zivi cekaju da se nesto prelomi na nama da likuju, a mi umjesto da smo slozniji nego ikad pridonosimo tome. Veca zelja od titule mi je da docekam da navijaci, igraci, trener i svi disu ko jedan kolektiv a ostali neka pocrkaju od muke. Definitivno smo najveci jer svi slave tvoje slabije momente. Volim te mangupe!

Naravno da nas svi mrze. Nekad treba stvari malo preciznije izložiti kako bi se one jasnije uvidjele:

Sarajevo je u Jugoslaviji bio najveći bh. klub. Blizak tadašnjim vlastima i Partiji - od toga ne treba bježati, to se treba poštovati, budući da je izrastao iz antifašističke tradicije i Narodnooslobodilače borbe. Međutim, on je od samog početka takođe predstavljao klub sarajevskih mahala, starog jezgra grada, tradicionalnih centara privrede i kulture, s Baščaršijom u srcu. Dakle, osnivanjem Sarajeva, došlo je do nevjerovatnog spoja onoga što onda nazivalo naprednom omladinom i tradicionalnom bh. kulturom. Stoga, Sarajevo je imalo pogonsko gorivo koje ga je smjestilo među najveće klubove države od 22 miliona stanovnika u kojoj se nalazio odmah iza velike četvorke. Od nastanka te države, pa sve do agresije na našu zemlju, Sarajevo je samo dvije sezone, s kraja četrdesetih i početka pedesetih, igralo drugu ligu. Sarajevo je dakle u jugoslovenskoj ligi bio titan.

Međutim, u BiH, za razliku od ostalih republika, u fudbalu nikada nije bilo državnog projekta u smislu privilegovanog kluba koji je isprojektovan kao nosilac republičkih uspjeha. Kada pogledate staru jugoslovensku ligu, BiH je imala najveći broj standardnih prvoligaških klubova: Sarajevo, Velež, Sloboda, pa i Željo (na ovo ću se vratiti) su bili standardni prvoligaši, uz epizodiste poput Čelika, Borca, Iskre Bugojnu itd. Kolač se dijelio jednako, po zavičajnom obrascu. Dok su u Srbiji, naprimjer, klubovi izuzev Zvezde i Partizana lahorili i bili manje više nebitni, BiH je imala 3-4 ozbiljna prvoligaška kluba. Kao ilustraciju možemo se poslužiti košarkom. Bosna je bila republički projekt SRBiH, i zato je postala prvak Evrope, višestruki prvak, višestruki osvajač kupa, finansijski u rangu najvećih itd. U fudbalu toga nije bilo. Tuzlanski region je morao dobiti svoje, zenička željezara i Alija Sirotanović svoje u vidu Čelika, sarajevski region svoje, Hercegovina svoje, bosanska Krajina svoje itd. Eh, u svemu tome, uz sve te poteškoće i neravnopravan položaj u odnosu na druge velike klubove u zemlji, Sarajevo je održavalo nevjerovatan standard - ponavljam, samo 2 sezone izvan prve lige. Sarajevo je, ponavljam, bio najveći fudbalski klub u BiH - i po uspjesima (jedini višestruki šampion YU), i po statusu (pokojni Vujović nazove FSJ kad dođe stani-pani, liga se proširi da Sarajevo ne ispadne).

Ta činjenica je bila svima trn u oku. A naročito manjem sarajevskom djelimičnom prvoligašu. Zašto kažem djelimičnom? FK Meljo je čak 15 sezona odigrao u drugoj jugoslovenskoj ligi. To je TREĆINA postojanja te lige. Starije Sarajlije će se sjetiti stare pjesme "Ej Sarajlije, idemo na prelo, u Hrasnici igra nam naš Željo". Meljo je bio ono što Englezi nazivaju The Noisy Neighbour - manji gradski klub koji je stanovnicima drugih gradova bio simpatičan jer nije veliki, nije sistemski, nije moćan, nije statusan. I pri tom, to je klub "novih" Sarajlija. Premda ne volim tu priču "ko je pravi Sarajlija", ne volim brojati kvna zrnca, za ovu analizu je neophodno. Staro Sarajevo, ono prije 1945. se prostiralo negdje do granica Vilsonovog šetališta. Kao što svaki rat donese velike migracije, tako je i kraj Drugog svjetskog rata donio možda i najveće u istoriji našeg grada, budući da se broj stanovnika od 1945. do 1985. povećao X7. Zašto je to bitno? FK Meljo je u međuratnom periodu, od 1921., kada je nastao, do 1941. bio minoran sarajevski klub koji se takmičio u drugom razredu tadašnjeg Sarajevskog podsaveza. Klubovi koji su postojali u to vrijeme su bili svakako Slavija, SAŠK, Đerzelez, Makabi, kao nacionalni klubovi sarajevskih nacionalnih zajednica, ALI, postojali su i radnički klubovi: sarajevski Hajduk, Šparta pa i ilegalni Proleter - svi veći i značajniji od FK Melje. Za FK Melju su nastupali pretežno potomci željezničkih radnika koji su dospjeli u Sarajevo za vrijeme A-U okupacije, ljudi iz svih krajeva monarhije. Ja ovdje ne pokušavam njih izvrtati ruglu - dapače, to je jedan lijepi, sjetni dio naše duge istorije. To su naši nekadašnji sugrađani i moraju se poštovati. Mrzim kad neko kaže "Eh, u prvim sastavima Melje nije bilo bosanskog prezimena" - ne, to su bile Sarajlije, Bosanci. Ipak, ti ljudi, te manjinske zajednice su usljed velikih svjetskih previranja u jednom trenutku napustili Sarajevo, BiH, Jugoslaviju. I ostao je vakuum. Čiji je sad klub FK Meljo? E, pa on je postao klub za kojeg su počeli da navijaju ljudi pridošli iz drugih krajeva BiH i Jugoslavije - dakle, ne visoki Partijci, već raznorazni ljudi i profesionalci - nastavnici, činovnici, kulturni radnici, inžinjeri, itd. koji su se doseljavali u Sarajevo nakon 1945. Ne govorim tu o "raji" i "papcima", već govorim o talasu migracija koji nipošto nije bio negativan - ti ljudi su donijeli nove vrijednosti, nova znanja, nove kulturne obrasce. Međutim, oni se nikad nisu mogli u potpunosti poistovijetiti sa starim Sarajevom, sa njegovim mahalama, ethosom, urbanim duhom - i tu ne mislim samo na onaj bošnjački koji se danas izjednačava sa Starim gradom. Mnogi danas, naprimjer, ne znaju da je prije 1945. postojala i srpska čaršija, takozvana tašlihanska. Da je postala i katolička, takozvani latinluk itd. Ti novi stanovnici su prigrlili FK Melju jer je on bio "radnički", manji, neuspješniji, u njemu su prepoznavali Davida, a u Sarajevu Golijata.

I to je bila simpatična podjela u našem gradu. Postojao FK Sarajevo - klub starog gradskog jezgra, originalnog gradskog duha, starih mahala i avlija, kojeg je osnovala nova napredna vlast. S druge strane, postojao je manji prigradski klub (Grbavica je bila predgrađe) koji je imao svoje vjerne navijače.

Problem je nastupio nakon zadnjeg rata. Silni kompleksi nastali od 1946. do 1992., kompleksi koji su buktali na novosarajevskoj opštini, u Zenici, u Tuzli, u Hercegovini, u Krajini - kompleksi zbog činjenice da su ti predjeli i navijači njihovih klubova imali svijest o posebnosti, a opet su bili beznačajni u poređenju sa Sarajevom. Istovremeno, raspadom Jugoslavije i padom socijalizma, te ogromnim demografskim promjenama koje su zahvatile i sarajevske mahale i Stari grad, izgubila se osovina na kojoj je počivao FK Sarajevo. Počeli su ga gaziti svi. Iz Centralne banke pare su lupane u FK Melje. Iz SDP-a pare su lupane u Melju. Iz SDA pare su lupane u Melju. Žujo, Kemo Kozarić, Amar Osim, krenulo se mešetariti. Krenuli su se liječiti komplekse. Uvedena je korupcija u naš fudbal, poklapanje ne samo svojih sudija već i sudija konkurenata. Divljalo se, kralo, podapinjalo, izmišljale su se afere "viršla", slale inspekcije, pjevale se pjesme o "pet godina bez pobjede i plate" dok je Sarajevo grcalo u dugovima i besparici jer - osovina se izgubila. U Zenici su nam psovane Markale, u Tuzli smo nazivani šibicarima, u Mostaru - vidjeli smo juče - masakrirani smo. Svima smo bili trn u oku jer su svi bili iskompleksirani. Nekako smo preživljavali, borili se, dolazili do daha - a onda se pojavio amidža Tan. Tektonski poremaćaj nesagledivih razmjera. Najednom se pojavio klub koji je imao toliko novca da je organizovao pres konferencije u Radon Plazi, da je na aerodromu organizovao dočeke igrača, da je pronalazio svjetske sponzore poput Turkish Airlines, da je pripreme obavljao u Antaliji i tamo letio charter letovima, da je dovodio pojačanja iz Bundeslige. Da se razumijemo, mi nismo REZULTATSKI napravili čuda, trebali smo mnogo više toga osvojiti do sada nego što jesmo, ali smo napravili SUŠTINSKO čudo. U ligi u kojoj su ekipe igrale u pijačarskim dresovima, i to istim, po 3-4 godine; u ligi u kojoj je bilo dovoljno izdvojiti 2 milje za fudbalerovu platu, mi smo podigli prag - našom renesansnom, sve je otišlo gore - cijene, plate, standardi, očekivanja, marketing, sponzorski ugovori, transferi ulazni i izlazni - apsolutno sve. Od hostesa, do džambo plakata; od trening kampova, do fan shopova. SVE to smo mi ETABLIRALI. I šta se onda desilo? Kompleksi su ponovo proradili. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najveći bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najuspješniji bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio klub koji je sjedinio čaršiju i partiju, da je Sarajevo bio DRUGAČIJI od svih ostalih - i evo, ponovo, se izdiže. I počeli su kopirati. Počeli su imitirati. Počeli su i oni organizovati pres konferencije u Bristolu, počeli su i oni slati ponude od stotine hiljada za naše igrače. Počeli su i oni otvarati fan shopove i u nedostatku zemljišta za trening kamp graditi tribine. Počeli su se takmičiti. Jer ih jedu kompleksi. Samo sto ne mogu - nemaju dovoljno para, znanja, mudrosti. I tu su gdje su, dok smo mi unatoč svim dušmanima, svim podmetnutim nogama, svim kasapljenjima, svim unutrašnjim neprijateljima i dalje najveći.

I zato nas svi mrze. Zato nas s jalom nazivaju, šatro sarkastično, bosanskim Realom, Divovima, milijarderima. Jer smo ono što bi oni htjeli da budu. Dok lažu sebe da ne žele privatizaciju, da žele "strateškog partnera" koji bi dobio 49% vlasništva, dok kmeče kako nam se igračima cijene na Transfermarktu vještački pumpaju, dok slave osvojeni bod u derbi susretima, dok ovdje dolaze i nas tobože prozivaju jer im nismo pustili utakmicu, zapravo ih izjeda ljubomora i jal. Jer nas mrze. A mrze nas zato što smo veliki. Zato što smo najveći. Istorija se ne može fabrikovati, istorija se ne može kupiti, istorija se ne može namaštati. Istorija je više od "mi smo stariji". Istorija je status. Mi ga imamo jer smo od samog početka ono što smo i danas - spoj modernosti i tradicije, duha i materije, revolucije i istorije, mahale i avlije.

I u nadi da se niko ne uvrijedi - mogu nam se svi napušiti kurca.

Svaka cast

[juka55]

Sad kad sam ohladio glavu jedna stvar je najjasnija. Citajuci komentare po drustvenim mrezama, portalima jedno je sigurno da je FK Sarajevo najomrazeniji klub u drzavi i da svi zivi cekaju da se nesto prelomi na nama da likuju, a mi umjesto da smo slozniji nego ikad pridonosimo tome. Veca zelja od titule mi je da docekam da navijaci, igraci, trener i svi disu ko jedan kolektiv a ostali neka pocrkaju od muke. Definitivno smo najveci jer svi slave tvoje slabije momente. Volim te mangupe!

Naravno da nas svi mrze. Nekad treba stvari malo preciznije izložiti kako bi se one jasnije uvidjele:

Sarajevo je u Jugoslaviji bio najveći bh. klub. Blizak tadašnjim vlastima i Partiji - od toga ne treba bježati, to se treba poštovati, budući da je izrastao iz antifašističke tradicije i Narodnooslobodilače borbe. Međutim, on je od samog početka takođe predstavljao klub sarajevskih mahala, starog jezgra grada, tradicionalnih centara privrede i kulture, s Baščaršijom u srcu. Dakle, osnivanjem Sarajeva, došlo je do nevjerovatnog spoja onoga što onda nazivalo naprednom omladinom i tradicionalnom bh. kulturom. Stoga, Sarajevo je imalo pogonsko gorivo koje ga je smjestilo među najveće klubove države od 22 miliona stanovnika u kojoj se nalazio odmah iza velike četvorke. Od nastanka te države, pa sve do agresije na našu zemlju, Sarajevo je samo dvije sezone, s kraja četrdesetih i početka pedesetih, igralo drugu ligu. Sarajevo je dakle u jugoslovenskoj ligi bio titan.

Međutim, u BiH, za razliku od ostalih republika, u fudbalu nikada nije bilo državnog projekta u smislu privilegovanog kluba koji je isprojektovan kao nosilac republičkih uspjeha. Kada pogledate staru jugoslovensku ligu, BiH je imala najveći broj standardnih prvoligaških klubova: Sarajevo, Velež, Sloboda, pa i Željo (na ovo ću se vratiti) su bili standardni prvoligaši, uz epizodiste poput Čelika, Borca, Iskre Bugojnu itd. Kolač se dijelio jednako, po zavičajnom obrascu. Dok su u Srbiji, naprimjer, klubovi izuzev Zvezde i Partizana lahorili i bili manje više nebitni, BiH je imala 3-4 ozbiljna prvoligaška kluba. Kao ilustraciju možemo se poslužiti košarkom. Bosna je bila republički projekt SRBiH, i zato je postala prvak Evrope, višestruki prvak, višestruki osvajač kupa, finansijski u rangu najvećih itd. U fudbalu toga nije bilo. Tuzlanski region je morao dobiti svoje, zenička željezara i Alija Sirotanović svoje u vidu Čelika, sarajevski region svoje, Hercegovina svoje, bosanska Krajina svoje itd. Eh, u svemu tome, uz sve te poteškoće i neravnopravan položaj u odnosu na druge velike klubove u zemlji, Sarajevo je održavalo nevjerovatan standard - ponavljam, samo 2 sezone izvan prve lige. Sarajevo je, ponavljam, bio najveći fudbalski klub u BiH - i po uspjesima (jedini višestruki šampion YU), i po statusu (pokojni Vujović nazove FSJ kad dođe stani-pani, liga se proširi da Sarajevo ne ispadne).

Ta činjenica je bila svima trn u oku. A naročito manjem sarajevskom djelimičnom prvoligašu. Zašto kažem djelimičnom? FK Meljo je čak 15 sezona odigrao u drugoj jugoslovenskoj ligi. To je TREĆINA postojanja te lige. Starije Sarajlije će se sjetiti stare pjesme "Ej Sarajlije, idemo na prelo, u Hrasnici igra nam naš Željo". Meljo je bio ono što Englezi nazivaju The Noisy Neighbour - manji gradski klub koji je stanovnicima drugih gradova bio simpatičan jer nije veliki, nije sistemski, nije moćan, nije statusan. I pri tom, to je klub "novih" Sarajlija. Premda ne volim tu priču "ko je pravi Sarajlija", ne volim brojati kvna zrnca, za ovu analizu je neophodno. Staro Sarajevo, ono prije 1945. se prostiralo negdje do granica Vilsonovog šetališta. Kao što svaki rat donese velike migracije, tako je i kraj Drugog svjetskog rata donio možda i najveće u istoriji našeg grada, budući da se broj stanovnika od 1945. do 1985. povećao X7. Zašto je to bitno? FK Meljo je u međuratnom periodu, od 1921., kada je nastao, do 1941. bio minoran sarajevski klub koji se takmičio u drugom razredu tadašnjeg Sarajevskog podsaveza. Klubovi koji su postojali u to vrijeme su bili svakako Slavija, SAŠK, Đerzelez, Makabi, kao nacionalni klubovi sarajevskih nacionalnih zajednica, ALI, postojali su i radnički klubovi: sarajevski Hajduk, Šparta pa i ilegalni Proleter - svi veći i značajniji od FK Melje. Za FK Melju su nastupali pretežno potomci željezničkih radnika koji su dospjeli u Sarajevo za vrijeme A-U okupacije, ljudi iz svih krajeva monarhije. Ja ovdje ne pokušavam njih izvrtati ruglu - dapače, to je jedan lijepi, sjetni dio naše duge istorije. To su naši nekadašnji sugrađani i moraju se poštovati. Mrzim kad neko kaže "Eh, u prvim sastavima Melje nije bilo bosanskog prezimena" - ne, to su bile Sarajlije, Bosanci. Ipak, ti ljudi, te manjinske zajednice su usljed velikih svjetskih previranja u jednom trenutku napustili Sarajevo, BiH, Jugoslaviju. I ostao je vakuum. Čiji je sad klub FK Meljo? E, pa on je postao klub za kojeg su počeli da navijaju ljudi pridošli iz drugih krajeva BiH i Jugoslavije - dakle, ne visoki Partijci, već raznorazni ljudi i profesionalci - nastavnici, činovnici, kulturni radnici, inžinjeri, itd. koji su se doseljavali u Sarajevo nakon 1945. Ne govorim tu o "raji" i "papcima", već govorim o talasu migracija koji nipošto nije bio negativan - ti ljudi su donijeli nove vrijednosti, nova znanja, nove kulturne obrasce. Međutim, oni se nikad nisu mogli u potpunosti poistovijetiti sa starim Sarajevom, sa njegovim mahalama, ethosom, urbanim duhom - i tu ne mislim samo na onaj bošnjački koji se danas izjednačava sa Starim gradom. Mnogi danas, naprimjer, ne znaju da je prije 1945. postojala i srpska čaršija, takozvana tašlihanska. Da je postala i katolička, takozvani latinluk itd. Ti novi stanovnici su prigrlili FK Melju jer je on bio "radnički", manji, neuspješniji, u njemu su prepoznavali Davida, a u Sarajevu Golijata.

I to je bila simpatična podjela u našem gradu. Postojao FK Sarajevo - klub starog gradskog jezgra, originalnog gradskog duha, starih mahala i avlija, kojeg je osnovala nova napredna vlast. S druge strane, postojao je manji prigradski klub (Grbavica je bila predgrađe) koji je imao svoje vjerne navijače.

Problem je nastupio nakon zadnjeg rata. Silni kompleksi nastali od 1946. do 1992., kompleksi koji su buktali na novosarajevskoj opštini, u Zenici, u Tuzli, u Hercegovini, u Krajini - kompleksi zbog činjenice da su ti predjeli i navijači njihovih klubova imali svijest o posebnosti, a opet su bili beznačajni u poređenju sa Sarajevom. Istovremeno, raspadom Jugoslavije i padom socijalizma, te ogromnim demografskim promjenama koje su zahvatile i sarajevske mahale i Stari grad, izgubila se osovina na kojoj je počivao FK Sarajevo. Počeli su ga gaziti svi. Iz Centralne banke pare su lupane u FK Melje. Iz SDP-a pare su lupane u Melju. Iz SDA pare su lupane u Melju. Žujo, Kemo Kozarić, Amar Osim, krenulo se mešetariti. Krenuli su se liječiti komplekse. Uvedena je korupcija u naš fudbal, poklapanje ne samo svojih sudija već i sudija konkurenata. Divljalo se, kralo, podapinjalo, izmišljale su se afere "viršla", slale inspekcije, pjevale se pjesme o "pet godina bez pobjede i plate" dok je Sarajevo grcalo u dugovima i besparici jer - osovina se izgubila. U Zenici su nam psovane Markale, u Tuzli smo nazivani šibicarima, u Mostaru - vidjeli smo juče - masakrirani smo. Svima smo bili trn u oku jer su svi bili iskompleksirani. Nekako smo preživljavali, borili se, dolazili do daha - a onda se pojavio amidža Tan. Tektonski poremaćaj nesagledivih razmjera. Najednom se pojavio klub koji je imao toliko novca da je organizovao pres konferencije u Radon Plazi, da je na aerodromu organizovao dočeke igrača, da je pronalazio svjetske sponzore poput Turkish Airlines, da je pripreme obavljao u Antaliji i tamo letio charter letovima, da je dovodio pojačanja iz Bundeslige. Da se razumijemo, mi nismo REZULTATSKI napravili čuda, trebali smo mnogo više toga osvojiti do sada nego što jesmo, ali smo napravili SUŠTINSKO čudo. U ligi u kojoj su ekipe igrale u pijačarskim dresovima, i to istim, po 3-4 godine; u ligi u kojoj je bilo dovoljno izdvojiti 2 milje za fudbalerovu platu, mi smo podigli prag - našom renesansnom, sve je otišlo gore - cijene, plate, standardi, očekivanja, marketing, sponzorski ugovori, transferi ulazni i izlazni - apsolutno sve. Od hostesa, do džambo plakata; od trening kampova, do fan shopova. SVE to smo mi ETABLIRALI. I šta se onda desilo? Kompleksi su ponovo proradili. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najveći bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najuspješniji bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio klub koji je sjedinio čaršiju i partiju, da je Sarajevo bio DRUGAČIJI od svih ostalih - i evo, ponovo, se izdiže. I počeli su kopirati. Počeli su imitirati. Počeli su i oni organizovati pres konferencije u Bristolu, počeli su i oni slati ponude od stotine hiljada za naše igrače. Počeli su i oni otvarati fan shopove i u nedostatku zemljišta za trening kamp graditi tribine. Počeli su se takmičiti. Jer ih jedu kompleksi. Samo sto ne mogu - nemaju dovoljno para, znanja, mudrosti. I tu su gdje su, dok smo mi unatoč svim dušmanima, svim podmetnutim nogama, svim kasapljenjima, svim unutrašnjim neprijateljima i dalje najveći.

I zato nas svi mrze. Zato nas s jalom nazivaju, šatro sarkastično, bosanskim Realom, Divovima, milijarderima. Jer smo ono što bi oni htjeli da budu. Dok lažu sebe da ne žele privatizaciju, da žele "strateškog partnera" koji bi dobio 49% vlasništva, dok kmeče kako nam se igračima cijene na Transfermarktu vještački pumpaju, dok slave osvojeni bod u derbi susretima, dok ovdje dolaze i nas tobože prozivaju jer im nismo pustili utakmicu, zapravo ih izjeda ljubomora i jal. Jer nas mrze. A mrze nas zato što smo veliki. Zato što smo najveći. Istorija se ne može fabrikovati, istorija se ne može kupiti, istorija se ne može namaštati. Istorija je više od "mi smo stariji". Istorija je status. Mi ga imamo jer smo od samog početka ono što smo i danas - spoj modernosti i tradicije, duha i materije, revolucije i istorije, mahale i avlije.

I u nadi da se niko ne uvrijedi - mogu nam se svi napušiti kurca.

odavno bolji post nije bio na forumu... bravo pepermint

[OzmoodPinglewood]

Sad kad sam ohladio glavu jedna stvar je najjasnija. Citajuci komentare po drustvenim mrezama, portalima jedno je sigurno da je FK Sarajevo najomrazeniji klub u drzavi i da svi zivi cekaju da se nesto prelomi na nama da likuju, a mi umjesto da smo slozniji nego ikad pridonosimo tome. Veca zelja od titule mi je da docekam da navijaci, igraci, trener i svi disu ko jedan kolektiv a ostali neka pocrkaju od muke. Definitivno smo najveci jer svi slave tvoje slabije momente. Volim te mangupe!

Naravno da nas svi mrze. Nekad treba stvari malo preciznije izložiti kako bi se one jasnije uvidjele:

Sarajevo je u Jugoslaviji bio najveći bh. klub. Blizak tadašnjim vlastima i Partiji - od toga ne treba bježati, to se treba poštovati, budući da je izrastao iz antifašističke tradicije i Narodnooslobodilače borbe. Međutim, on je od samog početka takođe predstavljao klub sarajevskih mahala, starog jezgra grada, tradicionalnih centara privrede i kulture, s Baščaršijom u srcu. Dakle, osnivanjem Sarajeva, došlo je do nevjerovatnog spoja onoga što onda nazivalo naprednom omladinom i tradicionalnom bh. kulturom. Stoga, Sarajevo je imalo pogonsko gorivo koje ga je smjestilo među najveće klubove države od 22 miliona stanovnika u kojoj se nalazio odmah iza velike četvorke. Od nastanka te države, pa sve do agresije na našu zemlju, Sarajevo je samo dvije sezone, s kraja četrdesetih i početka pedesetih, igralo drugu ligu. Sarajevo je dakle u jugoslovenskoj ligi bio titan.

Međutim, u BiH, za razliku od ostalih republika, u fudbalu nikada nije bilo državnog projekta u smislu privilegovanog kluba koji je isprojektovan kao nosilac republičkih uspjeha. Kada pogledate staru jugoslovensku ligu, BiH je imala najveći broj standardnih prvoligaških klubova: Sarajevo, Velež, Sloboda, pa i Željo (na ovo ću se vratiti) su bili standardni prvoligaši, uz epizodiste poput Čelika, Borca, Iskre Bugojnu itd. Kolač se dijelio jednako, po zavičajnom obrascu. Dok su u Srbiji, naprimjer, klubovi izuzev Zvezde i Partizana lahorili i bili manje više nebitni, BiH je imala 3-4 ozbiljna prvoligaška kluba. Kao ilustraciju možemo se poslužiti košarkom. Bosna je bila republički projekt SRBiH, i zato je postala prvak Evrope, višestruki prvak, višestruki osvajač kupa, finansijski u rangu najvećih itd. U fudbalu toga nije bilo. Tuzlanski region je morao dobiti svoje, zenička željezara i Alija Sirotanović svoje u vidu Čelika, sarajevski region svoje, Hercegovina svoje, bosanska Krajina svoje itd. Eh, u svemu tome, uz sve te poteškoće i neravnopravan položaj u odnosu na druge velike klubove u zemlji, Sarajevo je održavalo nevjerovatan standard - ponavljam, samo 2 sezone izvan prve lige. Sarajevo je, ponavljam, bio najveći fudbalski klub u BiH - i po uspjesima (jedini višestruki šampion YU), i po statusu (pokojni Vujović nazove FSJ kad dođe stani-pani, liga se proširi da Sarajevo ne ispadne).

Ta činjenica je bila svima trn u oku. A naročito manjem sarajevskom djelimičnom prvoligašu. Zašto kažem djelimičnom? FK Meljo je čak 15 sezona odigrao u drugoj jugoslovenskoj ligi. To je TREĆINA postojanja te lige. Starije Sarajlije će se sjetiti stare pjesme "Ej Sarajlije, idemo na prelo, u Hrasnici igra nam naš Željo". Meljo je bio ono što Englezi nazivaju The Noisy Neighbour - manji gradski klub koji je stanovnicima drugih gradova bio simpatičan jer nije veliki, nije sistemski, nije moćan, nije statusan. I pri tom, to je klub "novih" Sarajlija. Premda ne volim tu priču "ko je pravi Sarajlija", ne volim brojati kvna zrnca, za ovu analizu je neophodno. Staro Sarajevo, ono prije 1945. se prostiralo negdje do granica Vilsonovog šetališta. Kao što svaki rat donese velike migracije, tako je i kraj Drugog svjetskog rata donio možda i najveće u istoriji našeg grada, budući da se broj stanovnika od 1945. do 1985. povećao X7. Zašto je to bitno? FK Meljo je u međuratnom periodu, od 1921., kada je nastao, do 1941. bio minoran sarajevski klub koji se takmičio u drugom razredu tadašnjeg Sarajevskog podsaveza. Klubovi koji su postojali u to vrijeme su bili svakako Slavija, SAŠK, Đerzelez, Makabi, kao nacionalni klubovi sarajevskih nacionalnih zajednica, ALI, postojali su i radnički klubovi: sarajevski Hajduk, Šparta pa i ilegalni Proleter - svi veći i značajniji od FK Melje. Za FK Melju su nastupali pretežno potomci željezničkih radnika koji su dospjeli u Sarajevo za vrijeme A-U okupacije, ljudi iz svih krajeva monarhije. Ja ovdje ne pokušavam njih izvrtati ruglu - dapače, to je jedan lijepi, sjetni dio naše duge istorije. To su naši nekadašnji sugrađani i moraju se poštovati. Mrzim kad neko kaže "Eh, u prvim sastavima Melje nije bilo bosanskog prezimena" - ne, to su bile Sarajlije, Bosanci. Ipak, ti ljudi, te manjinske zajednice su usljed velikih svjetskih previranja u jednom trenutku napustili Sarajevo, BiH, Jugoslaviju. I ostao je vakuum. Čiji je sad klub FK Meljo? E, pa on je postao klub za kojeg su počeli da navijaju ljudi pridošli iz drugih krajeva BiH i Jugoslavije - dakle, ne visoki Partijci, već raznorazni ljudi i profesionalci - nastavnici, činovnici, kulturni radnici, inžinjeri, itd. koji su se doseljavali u Sarajevo nakon 1945. Ne govorim tu o "raji" i "papcima", već govorim o talasu migracija koji nipošto nije bio negativan - ti ljudi su donijeli nove vrijednosti, nova znanja, nove kulturne obrasce. Međutim, oni se nikad nisu mogli u potpunosti poistovijetiti sa starim Sarajevom, sa njegovim mahalama, ethosom, urbanim duhom - i tu ne mislim samo na onaj bošnjački koji se danas izjednačava sa Starim gradom. Mnogi danas, naprimjer, ne znaju da je prije 1945. postojala i srpska čaršija, takozvana tašlihanska. Da je postala i katolička, takozvani latinluk itd. Ti novi stanovnici su prigrlili FK Melju jer je on bio "radnički", manji, neuspješniji, u njemu su prepoznavali Davida, a u Sarajevu Golijata.

I to je bila simpatična podjela u našem gradu. Postojao FK Sarajevo - klub starog gradskog jezgra, originalnog gradskog duha, starih mahala i avlija, kojeg je osnovala nova napredna vlast. S druge strane, postojao je manji prigradski klub (Grbavica je bila predgrađe) koji je imao svoje vjerne navijače.

Problem je nastupio nakon zadnjeg rata. Silni kompleksi nastali od 1946. do 1992., kompleksi koji su buktali na novosarajevskoj opštini, u Zenici, u Tuzli, u Hercegovini, u Krajini - kompleksi zbog činjenice da su ti predjeli i navijači njihovih klubova imali svijest o posebnosti, a opet su bili beznačajni u poređenju sa Sarajevom. Istovremeno, raspadom Jugoslavije i padom socijalizma, te ogromnim demografskim promjenama koje su zahvatile i sarajevske mahale i Stari grad, izgubila se osovina na kojoj je počivao FK Sarajevo. Počeli su ga gaziti svi. Iz Centralne banke pare su lupane u FK Melje. Iz SDP-a pare su lupane u Melju. Iz SDA pare su lupane u Melju. Žujo, Kemo Kozarić, Amar Osim, krenulo se mešetariti. Krenuli su se liječiti komplekse. Uvedena je korupcija u naš fudbal, poklapanje ne samo svojih sudija već i sudija konkurenata. Divljalo se, kralo, podapinjalo, izmišljale su se afere "viršla", slale inspekcije, pjevale se pjesme o "pet godina bez pobjede i plate" dok je Sarajevo grcalo u dugovima i besparici jer - osovina se izgubila. U Zenici su nam psovane Markale, u Tuzli smo nazivani šibicarima, u Mostaru - vidjeli smo juče - masakrirani smo. Svima smo bili trn u oku jer su svi bili iskompleksirani. Nekako smo preživljavali, borili se, dolazili do daha - a onda se pojavio amidža Tan. Tektonski poremaćaj nesagledivih razmjera. Najednom se pojavio klub koji je imao toliko novca da je organizovao pres konferencije u Radon Plazi, da je na aerodromu organizovao dočeke igrača, da je pronalazio svjetske sponzore poput Turkish Airlines, da je pripreme obavljao u Antaliji i tamo letio charter letovima, da je dovodio pojačanja iz Bundeslige. Da se razumijemo, mi nismo REZULTATSKI napravili čuda, trebali smo mnogo više toga osvojiti do sada nego što jesmo, ali smo napravili SUŠTINSKO čudo. U ligi u kojoj su ekipe igrale u pijačarskim dresovima, i to istim, po 3-4 godine; u ligi u kojoj je bilo dovoljno izdvojiti 2 milje za fudbalerovu platu, mi smo podigli prag - našom renesansnom, sve je otišlo gore - cijene, plate, standardi, očekivanja, marketing, sponzorski ugovori, transferi ulazni i izlazni - apsolutno sve. Od hostesa, do džambo plakata; od trening kampova, do fan shopova. SVE to smo mi ETABLIRALI. I šta se onda desilo? Kompleksi su ponovo proradili. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najveći bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najuspješniji bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio klub koji je sjedinio čaršiju i partiju, da je Sarajevo bio DRUGAČIJI od svih ostalih - i evo, ponovo, se izdiže. I počeli su kopirati. Počeli su imitirati. Počeli su i oni organizovati pres konferencije u Bristolu, počeli su i oni slati ponude od stotine hiljada za naše igrače. Počeli su i oni otvarati fan shopove i u nedostatku zemljišta za trening kamp graditi tribine. Počeli su se takmičiti. Jer ih jedu kompleksi. Samo sto ne mogu - nemaju dovoljno para, znanja, mudrosti. I tu su gdje su, dok smo mi unatoč svim dušmanima, svim podmetnutim nogama, svim kasapljenjima, svim unutrašnjim neprijateljima i dalje najveći.

I zato nas svi mrze. Zato nas s jalom nazivaju, šatro sarkastično, bosanskim Realom, Divovima, milijarderima. Jer smo ono što bi oni htjeli da budu. Dok lažu sebe da ne žele privatizaciju, da žele "strateškog partnera" koji bi dobio 49% vlasništva, dok kmeče kako nam se igračima cijene na Transfermarktu vještački pumpaju, dok slave osvojeni bod u derbi susretima, dok ovdje dolaze i nas tobože prozivaju jer im nismo pustili utakmicu, zapravo ih izjeda ljubomora i jal. Jer nas mrze. A mrze nas zato što smo veliki. Zato što smo najveći. Istorija se ne može fabrikovati, istorija se ne može kupiti, istorija se ne može namaštati. Istorija je više od "mi smo stariji". Istorija je status. Mi ga imamo jer smo od samog početka ono što smo i danas - spoj modernosti i tradicije, duha i materije, revolucije i istorije, mahale i avlije.

I u nadi da se niko ne uvrijedi - mogu nam se svi napušiti kurca.

Bravo majstore!

[EastMadness]

Sad kad sam ohladio glavu jedna stvar je najjasnija. Citajuci komentare po drustvenim mrezama, portalima jedno je sigurno da je FK Sarajevo najomrazeniji klub u drzavi i da svi zivi cekaju da se nesto prelomi na nama da likuju, a mi umjesto da smo slozniji nego ikad pridonosimo tome. Veca zelja od titule mi je da docekam da navijaci, igraci, trener i svi disu ko jedan kolektiv a ostali neka pocrkaju od muke. Definitivno smo najveci jer svi slave tvoje slabije momente. Volim te mangupe!

Naravno da nas svi mrze. Nekad treba stvari malo preciznije izložiti kako bi se one jasnije uvidjele:

Sarajevo je u Jugoslaviji bio najveći bh. klub. Blizak tadašnjim vlastima i Partiji - od toga ne treba bježati, to se treba poštovati, budući da je izrastao iz antifašističke tradicije i Narodnooslobodilače borbe. Međutim, on je od samog početka takođe predstavljao klub sarajevskih mahala, starog jezgra grada, tradicionalnih centara privrede i kulture, s Baščaršijom u srcu. Dakle, osnivanjem Sarajeva, došlo je do nevjerovatnog spoja onoga što onda nazivalo naprednom omladinom i tradicionalnom bh. kulturom. Stoga, Sarajevo je imalo pogonsko gorivo koje ga je smjestilo među najveće klubove države od 22 miliona stanovnika u kojoj se nalazio odmah iza velike četvorke. Od nastanka te države, pa sve do agresije na našu zemlju, Sarajevo je samo dvije sezone, s kraja četrdesetih i početka pedesetih, igralo drugu ligu. Sarajevo je dakle u jugoslovenskoj ligi bio titan.

Međutim, u BiH, za razliku od ostalih republika, u fudbalu nikada nije bilo državnog projekta u smislu privilegovanog kluba koji je isprojektovan kao nosilac republičkih uspjeha. Kada pogledate staru jugoslovensku ligu, BiH je imala najveći broj standardnih prvoligaških klubova: Sarajevo, Velež, Sloboda, pa i Željo (na ovo ću se vratiti) su bili standardni prvoligaši, uz epizodiste poput Čelika, Borca, Iskre Bugojnu itd. Kolač se dijelio jednako, po zavičajnom obrascu. Dok su u Srbiji, naprimjer, klubovi izuzev Zvezde i Partizana lahorili i bili manje više nebitni, BiH je imala 3-4 ozbiljna prvoligaška kluba. Kao ilustraciju možemo se poslužiti košarkom. Bosna je bila republički projekt SRBiH, i zato je postala prvak Evrope, višestruki prvak, višestruki osvajač kupa, finansijski u rangu najvećih itd. U fudbalu toga nije bilo. Tuzlanski region je morao dobiti svoje, zenička željezara i Alija Sirotanović svoje u vidu Čelika, sarajevski region svoje, Hercegovina svoje, bosanska Krajina svoje itd. Eh, u svemu tome, uz sve te poteškoće i neravnopravan položaj u odnosu na druge velike klubove u zemlji, Sarajevo je održavalo nevjerovatan standard - ponavljam, samo 2 sezone izvan prve lige. Sarajevo je, ponavljam, bio najveći fudbalski klub u BiH - i po uspjesima (jedini višestruki šampion YU), i po statusu (pokojni Vujović nazove FSJ kad dođe stani-pani, liga se proširi da Sarajevo ne ispadne).

Ta činjenica je bila svima trn u oku. A naročito manjem sarajevskom djelimičnom prvoligašu. Zašto kažem djelimičnom? FK Meljo je čak 15 sezona odigrao u drugoj jugoslovenskoj ligi. To je TREĆINA postojanja te lige. Starije Sarajlije će se sjetiti stare pjesme "Ej Sarajlije, idemo na prelo, u Hrasnici igra nam naš Željo". Meljo je bio ono što Englezi nazivaju The Noisy Neighbour - manji gradski klub koji je stanovnicima drugih gradova bio simpatičan jer nije veliki, nije sistemski, nije moćan, nije statusan. I pri tom, to je klub "novih" Sarajlija. Premda ne volim tu priču "ko je pravi Sarajlija", ne volim brojati kvna zrnca, za ovu analizu je neophodno. Staro Sarajevo, ono prije 1945. se prostiralo negdje do granica Vilsonovog šetališta. Kao što svaki rat donese velike migracije, tako je i kraj Drugog svjetskog rata donio možda i najveće u istoriji našeg grada, budući da se broj stanovnika od 1945. do 1985. povećao X7. Zašto je to bitno? FK Meljo je u međuratnom periodu, od 1921., kada je nastao, do 1941. bio minoran sarajevski klub koji se takmičio u drugom razredu tadašnjeg Sarajevskog podsaveza. Klubovi koji su postojali u to vrijeme su bili svakako Slavija, SAŠK, Đerzelez, Makabi, kao nacionalni klubovi sarajevskih nacionalnih zajednica, ALI, postojali su i radnički klubovi: sarajevski Hajduk, Šparta pa i ilegalni Proleter - svi veći i značajniji od FK Melje. Za FK Melju su nastupali pretežno potomci željezničkih radnika koji su dospjeli u Sarajevo za vrijeme A-U okupacije, ljudi iz svih krajeva monarhije. Ja ovdje ne pokušavam njih izvrtati ruglu - dapače, to je jedan lijepi, sjetni dio naše duge istorije. To su naši nekadašnji sugrađani i moraju se poštovati. Mrzim kad neko kaže "Eh, u prvim sastavima Melje nije bilo bosanskog prezimena" - ne, to su bile Sarajlije, Bosanci. Ipak, ti ljudi, te manjinske zajednice su usljed velikih svjetskih previranja u jednom trenutku napustili Sarajevo, BiH, Jugoslaviju. I ostao je vakuum. Čiji je sad klub FK Meljo? E, pa on je postao klub za kojeg su počeli da navijaju ljudi pridošli iz drugih krajeva BiH i Jugoslavije - dakle, ne visoki Partijci, već raznorazni ljudi i profesionalci - nastavnici, činovnici, kulturni radnici, inžinjeri, itd. koji su se doseljavali u Sarajevo nakon 1945. Ne govorim tu o "raji" i "papcima", već govorim o talasu migracija koji nipošto nije bio negativan - ti ljudi su donijeli nove vrijednosti, nova znanja, nove kulturne obrasce. Međutim, oni se nikad nisu mogli u potpunosti poistovijetiti sa starim Sarajevom, sa njegovim mahalama, ethosom, urbanim duhom - i tu ne mislim samo na onaj bošnjački koji se danas izjednačava sa Starim gradom. Mnogi danas, naprimjer, ne znaju da je prije 1945. postojala i srpska čaršija, takozvana tašlihanska. Da je postala i katolička, takozvani latinluk itd. Ti novi stanovnici su prigrlili FK Melju jer je on bio "radnički", manji, neuspješniji, u njemu su prepoznavali Davida, a u Sarajevu Golijata.

I to je bila simpatična podjela u našem gradu. Postojao FK Sarajevo - klub starog gradskog jezgra, originalnog gradskog duha, starih mahala i avlija, kojeg je osnovala nova napredna vlast. S druge strane, postojao je manji prigradski klub (Grbavica je bila predgrađe) koji je imao svoje vjerne navijače.

Problem je nastupio nakon zadnjeg rata. Silni kompleksi nastali od 1946. do 1992., kompleksi koji su buktali na novosarajevskoj opštini, u Zenici, u Tuzli, u Hercegovini, u Krajini - kompleksi zbog činjenice da su ti predjeli i navijači njihovih klubova imali svijest o posebnosti, a opet su bili beznačajni u poređenju sa Sarajevom. Istovremeno, raspadom Jugoslavije i padom socijalizma, te ogromnim demografskim promjenama koje su zahvatile i sarajevske mahale i Stari grad, izgubila se osovina na kojoj je počivao FK Sarajevo. Počeli su ga gaziti svi. Iz Centralne banke pare su lupane u FK Melje. Iz SDP-a pare su lupane u Melju. Iz SDA pare su lupane u Melju. Žujo, Kemo Kozarić, Amar Osim, krenulo se mešetariti. Krenuli su se liječiti komplekse. Uvedena je korupcija u naš fudbal, poklapanje ne samo svojih sudija već i sudija konkurenata. Divljalo se, kralo, podapinjalo, izmišljale su se afere "viršla", slale inspekcije, pjevale se pjesme o "pet godina bez pobjede i plate" dok je Sarajevo grcalo u dugovima i besparici jer - osovina se izgubila. U Zenici su nam psovane Markale, u Tuzli smo nazivani šibicarima, u Mostaru - vidjeli smo juče - masakrirani smo. Svima smo bili trn u oku jer su svi bili iskompleksirani. Nekako smo preživljavali, borili se, dolazili do daha - a onda se pojavio amidža Tan. Tektonski poremaćaj nesagledivih razmjera. Najednom se pojavio klub koji je imao toliko novca da je organizovao pres konferencije u Radon Plazi, da je na aerodromu organizovao dočeke igrača, da je pronalazio svjetske sponzore poput Turkish Airlines, da je pripreme obavljao u Antaliji i tamo letio charter letovima, da je dovodio pojačanja iz Bundeslige. Da se razumijemo, mi nismo REZULTATSKI napravili čuda, trebali smo mnogo više toga osvojiti do sada nego što jesmo, ali smo napravili SUŠTINSKO čudo. U ligi u kojoj su ekipe igrale u pijačarskim dresovima, i to istim, po 3-4 godine; u ligi u kojoj je bilo dovoljno izdvojiti 2 milje za fudbalerovu platu, mi smo podigli prag - našom renesansnom, sve je otišlo gore - cijene, plate, standardi, očekivanja, marketing, sponzorski ugovori, transferi ulazni i izlazni - apsolutno sve. Od hostesa, do džambo plakata; od trening kampova, do fan shopova. SVE to smo mi ETABLIRALI. I šta se onda desilo? Kompleksi su ponovo proradili. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najveći bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najuspješniji bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio klub koji je sjedinio čaršiju i partiju, da je Sarajevo bio DRUGAČIJI od svih ostalih - i evo, ponovo, se izdiže. I počeli su kopirati. Počeli su imitirati. Počeli su i oni organizovati pres konferencije u Bristolu, počeli su i oni slati ponude od stotine hiljada za naše igrače. Počeli su i oni otvarati fan shopove i u nedostatku zemljišta za trening kamp graditi tribine. Počeli su se takmičiti. Jer ih jedu kompleksi. Samo sto ne mogu - nemaju dovoljno para, znanja, mudrosti. I tu su gdje su, dok smo mi unatoč svim dušmanima, svim podmetnutim nogama, svim kasapljenjima, svim unutrašnjim neprijateljima i dalje najveći.

I zato nas svi mrze. Zato nas s jalom nazivaju, šatro sarkastično, bosanskim Realom, Divovima, milijarderima. Jer smo ono što bi oni htjeli da budu. Dok lažu sebe da ne žele privatizaciju, da žele "strateškog partnera" koji bi dobio 49% vlasništva, dok kmeče kako nam se igračima cijene na Transfermarktu vještački pumpaju, dok slave osvojeni bod u derbi susretima, dok ovdje dolaze i nas tobože prozivaju jer im nismo pustili utakmicu, zapravo ih izjeda ljubomora i jal. Jer nas mrze. A mrze nas zato što smo veliki. Zato što smo najveći. Istorija se ne može fabrikovati, istorija se ne može kupiti, istorija se ne može namaštati. Istorija je više od "mi smo stariji". Istorija je status. Mi ga imamo jer smo od samog početka ono što smo i danas - spoj modernosti i tradicije, duha i materije, revolucije i istorije, mahale i avlije.

I u nadi da se niko ne uvrijedi - mogu nam se svi napušiti kurca.

Kulturno pisanje po plavim gurbetima

[Galantni]

Sad cu vam reci jednu psiholosku cinjenicu ljudi koji mrze Sarajevo kao grad i pojam. Kada se upoznajete sa njima i pitaju vas odakle ste i vi kazete iz Sarajeva. Njihovo prvo pitanje je, a jesi li baš iz Sarajeva. Automatski znajte da je taj mrzilac ovog grada. Po svijetu sam putovao i upoznao sam puno ljudi iz TK i Krajine. To su nevjerovatnje mrznje prema ovom gradu

[EastMadness]

Sad cu vam reci jednu psiholosku cinjenicu ljudi koji mrze Sarajevo kao grad i pojam. Kada se upoznajete sa njima i pitaju vas odakle ste i vi kazete iz Sarajeva. Njihovo prvo pitanje je, a jesi li baš iz Sarajeva. Automatski znajte da je taj mrzilac ovog grada. Po svijetu sam putovao i upoznao sam puno ljudi iz TK i Krajine. To su nevjerovatnje mrznje prema ovom gradu

Ljudi iz krajine vise mrze Sarajevo ( kao grad ) nego Banja Luku, Bijeljinu, Beograd. To je najgora stoka u ovoj drzavi. Ako ikad bude rat toj bagri zelim najgore

[Galantni]

Sad kad sam ohladio glavu jedna stvar je najjasnija. Citajuci komentare po drustvenim mrezama, portalima jedno je sigurno da je FK Sarajevo najomrazeniji klub u drzavi i da svi zivi cekaju da se nesto prelomi na nama da likuju, a mi umjesto da smo slozniji nego ikad pridonosimo tome. Veca zelja od titule mi je da docekam da navijaci, igraci, trener i svi disu ko jedan kolektiv a ostali neka pocrkaju od muke. Definitivno smo najveci jer svi slave tvoje slabije momente. Volim te mangupe!

Naravno da nas svi mrze. Nekad treba stvari malo preciznije izložiti kako bi se one jasnije uvidjele:

Sarajevo je u Jugoslaviji bio najveći bh. klub. Blizak tadašnjim vlastima i Partiji - od toga ne treba bježati, to se treba poštovati, budući da je izrastao iz antifašističke tradicije i Narodnooslobodilače borbe. Međutim, on je od samog početka takođe predstavljao klub sarajevskih mahala, starog jezgra grada, tradicionalnih centara privrede i kulture, s Baščaršijom u srcu. Dakle, osnivanjem Sarajeva, došlo je do nevjerovatnog spoja onoga što onda nazivalo naprednom omladinom i tradicionalnom bh. kulturom. Stoga, Sarajevo je imalo pogonsko gorivo koje ga je smjestilo među najveće klubove države od 22 miliona stanovnika u kojoj se nalazio odmah iza velike četvorke. Od nastanka te države, pa sve do agresije na našu zemlju, Sarajevo je samo dvije sezone, s kraja četrdesetih i početka pedesetih, igralo drugu ligu. Sarajevo je dakle u jugoslovenskoj ligi bio titan.

Međutim, u BiH, za razliku od ostalih republika, u fudbalu nikada nije bilo državnog projekta u smislu privilegovanog kluba koji je isprojektovan kao nosilac republičkih uspjeha. Kada pogledate staru jugoslovensku ligu, BiH je imala najveći broj standardnih prvoligaških klubova: Sarajevo, Velež, Sloboda, pa i Željo (na ovo ću se vratiti) su bili standardni prvoligaši, uz epizodiste poput Čelika, Borca, Iskre Bugojnu itd. Kolač se dijelio jednako, po zavičajnom obrascu. Dok su u Srbiji, naprimjer, klubovi izuzev Zvezde i Partizana lahorili i bili manje više nebitni, BiH je imala 3-4 ozbiljna prvoligaška kluba. Kao ilustraciju možemo se poslužiti košarkom. Bosna je bila republički projekt SRBiH, i zato je postala prvak Evrope, višestruki prvak, višestruki osvajač kupa, finansijski u rangu najvećih itd. U fudbalu toga nije bilo. Tuzlanski region je morao dobiti svoje, zenička željezara i Alija Sirotanović svoje u vidu Čelika, sarajevski region svoje, Hercegovina svoje, bosanska Krajina svoje itd. Eh, u svemu tome, uz sve te poteškoće i neravnopravan položaj u odnosu na druge velike klubove u zemlji, Sarajevo je održavalo nevjerovatan standard - ponavljam, samo 2 sezone izvan prve lige. Sarajevo je, ponavljam, bio najveći fudbalski klub u BiH - i po uspjesima (jedini višestruki šampion YU), i po statusu (pokojni Vujović nazove FSJ kad dođe stani-pani, liga se proširi da Sarajevo ne ispadne).

Ta činjenica je bila svima trn u oku. A naročito manjem sarajevskom djelimičnom prvoligašu. Zašto kažem djelimičnom? FK Meljo je čak 15 sezona odigrao u drugoj jugoslovenskoj ligi. To je TREĆINA postojanja te lige. Starije Sarajlije će se sjetiti stare pjesme "Ej Sarajlije, idemo na prelo, u Hrasnici igra nam naš Željo". Meljo je bio ono što Englezi nazivaju The Noisy Neighbour - manji gradski klub koji je stanovnicima drugih gradova bio simpatičan jer nije veliki, nije sistemski, nije moćan, nije statusan. I pri tom, to je klub "novih" Sarajlija. Premda ne volim tu priču "ko je pravi Sarajlija", ne volim brojati kvna zrnca, za ovu analizu je neophodno. Staro Sarajevo, ono prije 1945. se prostiralo negdje do granica Vilsonovog šetališta. Kao što svaki rat donese velike migracije, tako je i kraj Drugog svjetskog rata donio možda i najveće u istoriji našeg grada, budući da se broj stanovnika od 1945. do 1985. povećao X7. Zašto je to bitno? FK Meljo je u međuratnom periodu, od 1921., kada je nastao, do 1941. bio minoran sarajevski klub koji se takmičio u drugom razredu tadašnjeg Sarajevskog podsaveza. Klubovi koji su postojali u to vrijeme su bili svakako Slavija, SAŠK, Đerzelez, Makabi, kao nacionalni klubovi sarajevskih nacionalnih zajednica, ALI, postojali su i radnički klubovi: sarajevski Hajduk, Šparta pa i ilegalni Proleter - svi veći i značajniji od FK Melje. Za FK Melju su nastupali pretežno potomci željezničkih radnika koji su dospjeli u Sarajevo za vrijeme A-U okupacije, ljudi iz svih krajeva monarhije. Ja ovdje ne pokušavam njih izvrtati ruglu - dapače, to je jedan lijepi, sjetni dio naše duge istorije. To su naši nekadašnji sugrađani i moraju se poštovati. Mrzim kad neko kaže "Eh, u prvim sastavima Melje nije bilo bosanskog prezimena" - ne, to su bile Sarajlije, Bosanci. Ipak, ti ljudi, te manjinske zajednice su usljed velikih svjetskih previranja u jednom trenutku napustili Sarajevo, BiH, Jugoslaviju. I ostao je vakuum. Čiji je sad klub FK Meljo? E, pa on je postao klub za kojeg su počeli da navijaju ljudi pridošli iz drugih krajeva BiH i Jugoslavije - dakle, ne visoki Partijci, već raznorazni ljudi i profesionalci - nastavnici, činovnici, kulturni radnici, inžinjeri, itd. koji su se doseljavali u Sarajevo nakon 1945. Ne govorim tu o "raji" i "papcima", već govorim o talasu migracija koji nipošto nije bio negativan - ti ljudi su donijeli nove vrijednosti, nova znanja, nove kulturne obrasce. Međutim, oni se nikad nisu mogli u potpunosti poistovijetiti sa starim Sarajevom, sa njegovim mahalama, ethosom, urbanim duhom - i tu ne mislim samo na onaj bošnjački koji se danas izjednačava sa Starim gradom. Mnogi danas, naprimjer, ne znaju da je prije 1945. postojala i srpska čaršija, takozvana tašlihanska. Da je postala i katolička, takozvani latinluk itd. Ti novi stanovnici su prigrlili FK Melju jer je on bio "radnički", manji, neuspješniji, u njemu su prepoznavali Davida, a u Sarajevu Golijata.

I to je bila simpatična podjela u našem gradu. Postojao FK Sarajevo - klub starog gradskog jezgra, originalnog gradskog duha, starih mahala i avlija, kojeg je osnovala nova napredna vlast. S druge strane, postojao je manji prigradski klub (Grbavica je bila predgrađe) koji je imao svoje vjerne navijače.

Problem je nastupio nakon zadnjeg rata. Silni kompleksi nastali od 1946. do 1992., kompleksi koji su buktali na novosarajevskoj opštini, u Zenici, u Tuzli, u Hercegovini, u Krajini - kompleksi zbog činjenice da su ti predjeli i navijači njihovih klubova imali svijest o posebnosti, a opet su bili beznačajni u poređenju sa Sarajevom. Istovremeno, raspadom Jugoslavije i padom socijalizma, te ogromnim demografskim promjenama koje su zahvatile i sarajevske mahale i Stari grad, izgubila se osovina na kojoj je počivao FK Sarajevo. Počeli su ga gaziti svi. Iz Centralne banke pare su lupane u FK Melje. Iz SDP-a pare su lupane u Melju. Iz SDA pare su lupane u Melju. Žujo, Kemo Kozarić, Amar Osim, krenulo se mešetariti. Krenuli su se liječiti komplekse. Uvedena je korupcija u naš fudbal, poklapanje ne samo svojih sudija već i sudija konkurenata. Divljalo se, kralo, podapinjalo, izmišljale su se afere "viršla", slale inspekcije, pjevale se pjesme o "pet godina bez pobjede i plate" dok je Sarajevo grcalo u dugovima i besparici jer - osovina se izgubila. U Zenici su nam psovane Markale, u Tuzli smo nazivani šibicarima, u Mostaru - vidjeli smo juče - masakrirani smo. Svima smo bili trn u oku jer su svi bili iskompleksirani. Nekako smo preživljavali, borili se, dolazili do daha - a onda se pojavio amidža Tan. Tektonski poremaćaj nesagledivih razmjera. Najednom se pojavio klub koji je imao toliko novca da je organizovao pres konferencije u Radon Plazi, da je na aerodromu organizovao dočeke igrača, da je pronalazio svjetske sponzore poput Turkish Airlines, da je pripreme obavljao u Antaliji i tamo letio charter letovima, da je dovodio pojačanja iz Bundeslige. Da se razumijemo, mi nismo REZULTATSKI napravili čuda, trebali smo mnogo više toga osvojiti do sada nego što jesmo, ali smo napravili SUŠTINSKO čudo. U ligi u kojoj su ekipe igrale u pijačarskim dresovima, i to istim, po 3-4 godine; u ligi u kojoj je bilo dovoljno izdvojiti 2 milje za fudbalerovu platu, mi smo podigli prag - našom renesansnom, sve je otišlo gore - cijene, plate, standardi, očekivanja, marketing, sponzorski ugovori, transferi ulazni i izlazni - apsolutno sve. Od hostesa, do džambo plakata; od trening kampova, do fan shopova. SVE to smo mi ETABLIRALI. I šta se onda desilo? Kompleksi su ponovo proradili. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najveći bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najuspješniji bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio klub koji je sjedinio čaršiju i partiju, da je Sarajevo bio DRUGAČIJI od svih ostalih - i evo, ponovo, se izdiže. I počeli su kopirati. Počeli su imitirati. Počeli su i oni organizovati pres konferencije u Bristolu, počeli su i oni slati ponude od stotine hiljada za naše igrače. Počeli su i oni otvarati fan shopove i u nedostatku zemljišta za trening kamp graditi tribine. Počeli su se takmičiti. Jer ih jedu kompleksi. Samo sto ne mogu - nemaju dovoljno para, znanja, mudrosti. I tu su gdje su, dok smo mi unatoč svim dušmanima, svim podmetnutim nogama, svim kasapljenjima, svim unutrašnjim neprijateljima i dalje najveći.

I zato nas svi mrze. Zato nas s jalom nazivaju, šatro sarkastično, bosanskim Realom, Divovima, milijarderima. Jer smo ono što bi oni htjeli da budu. Dok lažu sebe da ne žele privatizaciju, da žele "strateškog partnera" koji bi dobio 49% vlasništva, dok kmeče kako nam se igračima cijene na Transfermarktu vještački pumpaju, dok slave osvojeni bod u derbi susretima, dok ovdje dolaze i nas tobože prozivaju jer im nismo pustili utakmicu, zapravo ih izjeda ljubomora i jal. Jer nas mrze. A mrze nas zato što smo veliki. Zato što smo najveći. Istorija se ne može fabrikovati, istorija se ne može kupiti, istorija se ne može namaštati. Istorija je više od "mi smo stariji". Istorija je status. Mi ga imamo jer smo od samog početka ono što smo i danas - spoj modernosti i tradicije, duha i materije, revolucije i istorije, mahale i avlije.

I u nadi da se niko ne uvrijedi - mogu nam se svi napušiti kurca.

Procitao sma od A do Ž. Svaka ti čast na pvom tekstu, pogodio si srž svega. Sva mržnja dolazi iz razloga što oni znaju da nikad neće biti kao mi, ali oni to nikad neće priznati, ali će te zato mrziti iz dna duše. Tako je i u životu inače. Ko ima svoj pravac uglavnom je na nišanu podanika i ostalih neradnika. Oni imaju dobar klub i atmosferu ali su jako zapeli u svojoj mržnji prema nama i izgubili su sebe..