Kakv borbenost, kakva vjera u sebe, kakve su to bile pobjede samih sebe a narocito okoline, i to pocevsi od najblizeg im kruga tzv saveza pa preko raznih institucija entiteta pa drzave, negativne politicke propagande i tjeranja sopstvene djece od matice, i od dresa, a oni ponosni na dres ko da je ne znam ciji a ne od zemlje od koje svak bjezi ko da je gubava, a onda i kakvu su kosarku pokazali, vrijednu svakog divljenja. Jednog dana jad se bude snimao dokumentarac o ovome pocece sa kafanom u kojoj policajac prebije i uhapsi 11 izgrednika a tragom te vijesti kosarkaski talent hunter otkriva Jusufa Nurkica koji sa 15g pocinje prvi put trenirati kosarku da bi 15 g poslije postao najbolji kosarkas svoje zemlje na ovom prvenstvu.
Svak bi odustao 1000 puta, bilo je prilike ihahah, jos nakon izvlacenja grupe kvalifikacija pa do danas osim ovih momaka
I to je najvaznije u svemu, ta njihova odlucnost skupa sa Azizom da se sa svakim pehom izbore uspravno bez kuknjave. Mogu o njima pisati i pricati danima da ne stanem ni sekund, al necu da davim, jos samo da dodam i ovo
Ovaj peh sa Robersonom se desio u pravi cas, da se desio u prvom poluvremenu ili prije tekme, jer misic je fakat vec bio spreman za stetu, mi bi prosli sa -30 a da smo kojim slucajem izvukli maximum i imali srece pa prosli Poljake Turci bi nas izmorene bez Robersona satrli, sto bi ostavilo jos ruzniji tuzniji i gorci ukus nakon svega, tako da je ovo rezultat koji skrece paznju samo na losu srecu koja nam i jeste licni brend cijelog prvenstva.
