Otišao je tiho, kako često odlaze najbolji među nama, bez buke, bez kamera, bez naslova. A Alen nije bio običan momak. Bio je insan u punom smislu te riječi. Čovjek koji je bio na raspolaganju svojoj zajednici. Koji je volio ljude i pomagao im bez pitanja kako se zovu, kome se mole i gdje pripadaju. Upravo zbog toga, svi su ga voljeli.
Iz naše navijačke perspektive, Alen je bio jedan od nas. Pravi, iskreni Željovac. Kad god bi imao vremena, a ove polusezone propustili smo samo jednu domaću utakmicu, Alen bi iz dalekih Vukovija kod Kalesije dolazio na Grbavicu. Nije mu bila prepreka ni kilometraža, ni vrijeme, ni umor. Bio je tu i na nekoliko gostovanja, uvijek s istim žarom, istom emocijom i istom ljubavlju prema plavoj boji.
Volio je Alen Želju onako kako se voli iskreno, bez interesa, bez kalkulacije. Malo-malo bi svratili do Fan shopa, kupili majicu, šal ili neki sitni znak pripadnosti, samo da bi ih nosio, pokazivao i promovirao Želju u svom kraju. Da se zna kome pripada, da se vidi koga voli.
I sudbina je htjela da upravo u jednoj takvoj majici, Željinoj, naš Alen izgubi život.
Da je neko ovako volio Želju, a da je bio bliže sarajevskim medijima, vjerovatno bi priča već bila ispričana, objavljena, podijeljena na sve strane. Govorilo bi se o njemu. Ali Alen je bio iz Vukovija, iz malog mjesta, iz još manjeg grada Kalesije, i zato je njegova priča ostala nezabilježena.
E, to nisam mogao prihvatiti.
Kao njegov životni drug i navijački brat, nisam želio da Alen prođe tiho, kao da nikada nije bio tu, među nama na tribini. Kao da se nikada nije radovao Željinim uspjesima i tugovao zbog Željinih neuspjeha. Zato sam osjetio potrebu da ovu priču podijelim s ovom malom, ali iskrenom grupom Željovaca. Jer Alen to zaslužuje. Zaslužuje da se zna da je bio čovjek, da je bio brat, i da je bio Željovac.
Da Allah podari Alenu lijepi džennet.
A našem Želji, trofej što prije, onaj koji je Alen toliko dugo iščekivao.
Jer neki ljudi ne odu – oni ostanu dio tribine i dio nas.


