Generacija Alajbegović, Muharemović, Bajraktarević, Dedić i još 3-4 imena koja se pojave u narednom periodu jednostavno MORA otići na veliko takmičenje. Prije ili kasnije. Veća je šansa da u budućnosti vežemo velika takmičenja, nego da ne odemo niti na jedno.
Također, imam osjećaj da je i javnost malo sazrela u gledanju fudbala i nivelisanju očekivanja. Čak i prosječni forumaš ima ''iskustvo'' u sagledavanju situacije. Sve dok se jugosaurusi ne umiješaju (Faruk, Meša itd).
Najvažnije stvar od svega je to da moramo shvatiti da reprezentacija nikada neće igrati neki wow atraktivan fudbal, tika taku i slično. To me ne interesuje i ne treba mi. Hoću borbu, energiju, suze, smjeh. Hoću Memića uvijek u timu i da trči po 15 kilometara po strani i da se ne umori. Hoću Alajbegovića koji će sa 30 metara pucati bilo kom golmanu na svijetu bez pardona. Hoću uvijek Demirovića koji radi ponajbolji presing u Evropi. Hoću Muharemovića koji je simbol svega što želim da reprezentacija bude. Hoću da svaki ofanzivni prekid ustanem na noge i očekujem gol.
Hoću da nas niko ne može unaprijed dobit, ma kako se zvao.
Samo da vremenom ne upadnemo u zamku zvanu ''mi nemamo neku igru''. Koja to reprezentacija ima igru? Inače, koja je reprezentacija ikada imala igru? Za svo vrijeme praćenja fudbala evo skoro 30 godina, samo pamtim Španiju 2008 - 2012 i Njemačku 2014 kao nešto premoćno za gledanje. Sve ostalo je individalni kvalietet, borba, energija i malo sreće.
Eventualna pobjeda sutra bila bi najveći sportski uspjeh reprezentacije ikada. Veći nego Litvanija 2013. Bože molimo te
