Dan kasnije i dalje mi je tesko pojmit da smo ovo napravili i kako smo ovo uspjeli. Pretpostavljam da nekome izvana, ko povrsno gleda rezultate, ovo izgleda kao neka slaba repka koja se na neku nafaku provukla. Ali nevjerovatno je kad shvatis koliko je brzo ova ekipa srasla u jednu grupu koja naprosto na terenu dise skupa. Ne znam, nemam rijeci, imao sam neki osjecaj vec od Walesa, nakon sto smo vidjeli sta se tamo dogodilo, da mozemo Italiju isto srusit. Moralo se dogodit.
Mislim da ovo sto su sada ovi momci napravili po prvi put razbilo i kompletno ostavilo iza nas taj neki kompleks nize vrijednosti, nedorecenosti, tog "malo nam je falilo" mentaliteta koji smo vukli jos od ranih 2000ih. Svaki poraz i svaka od tih "kobnih" utakmica pocevski od danske pa preko spanije, srbije, francuske, oba portugala... Sve se to nekako odrazi na kolektivnu psihu tima. Tesko je toga se rijesiti, skoro svaka generacija u zadnjih 20 godina je nosila odredjene igrace u kosturu sastava koji su nosili klice svih tih "zamalo" utakmica.
Ona ekipa koja je otisla na svjetsko 2014 je itekako bolovala od istog tog sindroma, to se da vidjeti lako na zadnje tri utakmice tih kvalifikacija, gdje nas je puka sreca provukla dalje. Mi smo te kvalifikacije objektivno trebali bez poraza proci. Mislim da sam jucer ovdje linkao i video gdje vedo u podcastu govori kako je u ekipi vladao strah od kiksanja i ponovnog baraza prije utakmice s litvanijom.
I onaj mec protiv Nigerije je bio kruna svega toga nekako. Tesko mi je vjerovat ali fakat smo bolovali 12 godina od te rane, svi kiksevi poslije toga su samo dokaz koliko se nismo mogli oporavit i to je sve vodilo nekom silaznom putanjom.
Ovi momci danas koji igraju definitivno ne bi ostali na 1-0 protiv one Nigerije
Ne znam iskreno kako bih opisao ovaj fudbal koji sad igramo, poprilicno je divlji i nekad lici na cisto bunarenje (jos pogotovo kad ubacimo sva tri "drveta" u napad), bekovi ti mijenjaju strane vise puta u utakmici, bacamo rabone u 102. minuti...
ali iskreno iz utakmice u utakmicu izgleda opasnije i kohezivnije. I moram priznat, imamo strasnu odbranu, iako i dalje po mom misljenju previse kiksamo, ali makar se sad znamo vratit. Kad sagledas igrace pojedinacno, ne izgleda to tako impresivno. Mladi, neiskusni, itd itd.. Ali su ekipa gdje kad ih sve saberes, nekim cudom dobijes nesto sto je mnogo jace od toga kad ih sve izolovane sagledas. Takve ekipe su najopasnije i najlakse za podcijenit. Ona ekipa iz 2013-2017 je bila suprotno, njih kad saberes su bili slabiji nego kad ih gledas pojedinacno.Takodjer, samo cu napomenut koliko mi je drago sto su i Kerim i Esmir imali priliku da na penalima pogode obojica. Kakav je to samo boost samopouzdanja, tako mlad moci u tako vaznoj utakmici protiv vjerovatno drugog najboljeg golmana na svijetu pogoditi i poslati svoju drzavu na svjetsko prvenstvo.
EDIT: I jos jedna stvar, koja je MNOGO razlicita sada u odnosu na prije nekih 15-ak godina, mnogi se sjecaju onih pricama o tzv. "klanovima" u reprezentaciji. Pa su tu bile i razne gadne stvari, sjecate se i onih incidenata sa Hajrovicem prije nego sto ce dobit poziv u reprezentaciju, konflikt sa dzekom itd.. Mislim, dosta tih stvari su mediji prenapuhali, ali to nije zdrava atmosfera za grupu igraca koji trebaju da ginu jedan za drugog.
Ovi danas mi izgledaju kao totalna suprotnost od toga. I van terena i na terenu.
