Sada mi Danska izgleda toliko daleko, kao da se nikada nije ni desila. Sliškovićeva reprezentacija mi veoma nedostaje, naravno, rezultatski, nisam ni sanjao da ću ovo nekada reci, ali zaista, nedostaje mi! Zašto?
Vjerovatno zato sto nas niko nije razvalio, pobijedio sa lakoćom. Zato što smo dva puta ostali u igri do zadnjeg kola kvalifikacija (Danska i Srbija). Nedostaju mi komentari Sabahudna Bahe Topalbećirevića, evo noći, evo ludila, još jedna pobjeda našeg tima, gotovo je, gotovo je, Elvir Bolić je strijelac.
Svi mi koji smo uz reprezentaciju od 1995. godine, od poraza protiv Albanije, Grčke, Hrvatske, legendarne pobjede nad Italijom, Slovenijom, velikih gostovanja Brazilu i Argentini, jednostavno nismo zaslužli da nam se ovo dešava.
Jedan Bosanac je 1999. godine potpisao za Real Madrid, bili smo toliko ponosni na njega, igrao je za najtrofejniji klub Evrope. Bio je to Elvir Baljić, ali povrede su ga spriječile da pruži sve ono što se očekivalo od njega. Situacija je bila idealna. Evropa je čula za nas, a mi smo igrali veoma dobar nogomet, pobjeđivali smo sve redom, svi su željeli igrati utakmice sa nama, poštovali su nas, napuniti bilo koji stadion nije bio nikakav problem. A sada…
Prvi ciklus kvalifikacija (Svjetsko prvenstvo 1998.) došao je pod dirigentskom palicom Fuada Muzurovića. Tim sastavljen od mladosti I iskustva u pojedinim trenucima je pružao veoma jak otpor. Savladao dva puta Sloveniju, na Koševu ponizio Dansku, nadigravao se sa Hrvatskom i Grčkom i ostavio veoma dobar utisak.
U međuvremenu smo odigrali prijateljske utakmice protiv Italije I Brazila. Italiju smo savladali na Koševu, rezultatom 2:1. Azzuri su došli sa zvijezdama tipa Toldo, Albertini, Maldini, Di Matteo, D. Baggio, Casiraghi, Ravanelli, Casiraghi, Zola, Chiesa, a na klupi je bio veliki Arrigo Sacchi. Strijelci za naš tim bili su Salihamdžić i Bolić, dok je za Italiju pogodio Chiesa.
18. decembra 1996. godine nas tim je otputovao u Manaus, na prijateljski meč sa selekcijom Brazila, aktuelnim prvakom svijeta. Cafu, Denilson, Djalminha, Giovanni i Ronaldo bile su zvijezde svjetskog kalibra sa kojima se Seleção suprotstavio našem timu u tijesnoj pobjedi svjetskih prvaka do koje su došli golom Ronalda u 67. minuti.
U pauzi između dva kvalifikaciona ciklusa, NSBiH dobio je poziv iz Buenos Airesa na prijateljsku utakmicu sa drugim velikanom južnoameričkog fudbala, Argentinom. Selektor Džemaludin Mušović je uz dosta problema i otkaza okupio tim koji će se suprotstaviti puno jačem protivniku koji se pripremao za predstojeće Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. 14. 05. 1998. godine u Cordobi naš tim je doživio veoma visok i neugodan poraz od Gaucosa predvođenim genijalnim Batistutom, sjanim Ortegom, Veronom, Lopezom, Ayalom, Sensinijem, Zanettijem, a tim je predvodio Daniel Passarella. Batistuta je postigao tri, Zanetti I Ortega po jedan pogodak za visoku pobjedu Argentine od 5:0.
Drugi ciklus (Evropsko prvenstvo 2000.) je započeo Džemaludin Mušović, u izuzetno teškoj grupi sa Škotskom, Češkom Republikom (viceprvakom Evrope), Farskim Ostrvima, Litvanijom i Estonijom. Nakon veoma loših izdanja našeg tima, nekoliko teških poraza, mjesto selektora preuzima legendarni Faruk Hadžibegić. Međutim, nakon sedam utakmica, dolazi do nesuglasica na relaciji selektor-rukovodstvo saveza i umjesto Hadzibegica dolazi Mišo Smajlović.
Mišo Smajlović je uveo nacionalni tim u treći pokušaj plasmana na jedno veliko takmičenje. Bile su to kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2002. u Koreji i Japanu. Ždrijeb nam je donio Španiju, Izrael, Austriju i Lihtenštajn. Tim Miše Smajlovića uspijeva savladati Lihtenštajn, remizirati sa Austrijom i Izraelom i zabilježiti četiri poraza.
Nakon jako loših izdanja u prethodna tri ciklusa, tim je preuzeo legendarni Mostarac, Blaž Baka Slisković. Slisković je počeo katastrofalno, sedam prvih utakmica nije okusio slast pobjede. Poražen je od Hrvatske, Jugoslavije (ex.), Rumunije i Norveške, a remizirao je sa Njemačkom (B), Velsom i Makedonijom.
UEFA nam je za protivnike u kvalifikacijama donijela Dansku, Rumuniju, Norvesku i Luksemburg. Bili smo bolji od Luksemburga, savladali Norvešku u Zenici, a Rumunija nam je nanijela dva poraza. Unaprijed otpisan, naš tim dolazi do velike pobjede nad Danskom u Kopenhagenu i golovima Barbareza i Baljića ističe kandidaturu za jedno od prva dva mjesta u grupi. Igrom slučaja i rezultatima koji su nam išli na ruku, došli smo jednu veoma specifičnu situaciju. Posljednji meč grupe, protiv Danske na Koševu nam je nudio samo dvije opcije, pobjeda – prvo mjesto u grupi i direktan plasman na Evropsko prvenstvo, a druga opcija bila je remi ili poraz, sa kojima bi izgubili sve šanse za plasman na Evropsko prvenstvo (baraž).
Došla je i ta famozna utakmica protiv Danske na Koševu, stadion pun već od 15 sati, igra nam samo pobjeda za plasman na Evropsko prvenstvo u Portugalu, najveću smotru evropskog fudbala. Počelo je veoma loše po nas, Jørgensen (Aarhus GF) nas je zaledio već u 12. minuti.
Međutim, Elvir Bolić (Fenerbahce), ikona našeg fudbala dovodi nas u egal pred kraj prvog poluvremena. Na žalost, nismo uspjeli, izgorili smo u velikoj želji, a Bog nam je svjedok, momci su ostavili srce na terenu.
Hasagić, Barbarez, Salihamidžić, Bolić, Music, Konjic, Spahić, Baljić, Hrgović, Hibić, Bajramović, Biščević, Grujić, Bešlija i 35,000 navijača, napustili su Koševo sa suzama u očima, uz velike ovacije. Slika prepunog Koševa obišla je svijet. Svi su vidjeli koliko vrijedimo, Bosna i Hercegovina se predstavila u najboljem svjetlu. Otišli smo nakon toga na noge Francuzima, velesili modernog fudbala, odigrali jednu veliku utakmicu i što je najbitnije nismo izgubili. Barthez, Gallas, Henry, Cisse i selektor Domenech su očekivali malo jači trening, a dobili su tim koji ih nije respektovao, koji je igrao svoju igru i ponovo pokazao svoju veličinu.
Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine, dočekali smo u izvanrednoj atmosferi. Žrijeb nam je dodijelio veoma tešku grupu, a u prvom kolu u Zenici smo dočekali Španiju, željnu dobrih rezultata. Španiju, koja je doživjela veliku sramotu te iste godine, na Evropskom prvenstvu u Portugalu. Tim koji je bio kandidat za titulu, eliminisan je u grupnoj fazi takmičenja.
U paklu Bilinog Polja Španci su poveli, sjajnim golom Vicentea (Valencia CF), ali Elvir Bolić je veoma brzo poravnao rezultat. savladao je Bola Casillasa rutinski, lob udarcem, u stilu velikih majstora, što on svakako i jeste. Nakon tog velikog meča, na Koševu je gostovala Srbija, meč velikog rizika završen je bez pobjednika, rezultatom 0:0. Belgija se nije pokazala kao gostoljubiv domaćin, poveli smo u prvoj minuti i raspali se kao mjehur sapunice. Emile Mpenza (Hamburger SV) je bio veoma raspoložen i nas tim je nakon nepunih godinu dana doživio prvi poraz. Osjetilo se to i u meču protiv Litvanije na Koševu, gdje smo osvojili samo bod, ali to je samo bilo zatišje pred buru. Pobijedili smo San Marino rutinski, nismo se previše umorili, a čekala nas je još jedna velika utakmica, gostovanje crvenoj furiji.
Legendarna Mestalla je bila puna do posljednjeg mjesta. Španija je ponovo ugostila tamo neku Bosnu i Hercegovinu. Španski tim je izgledao impresivno, bio je to skup planetarnih zvijezda, predvođen velikim stručnjakom Luisom Aragonesom. Mestalla je grmila te večeri, ali naši momci nisu bili sami. BH Fanaticosi su opet bili uz njih, strašna ekipa koja je ponosno predstavljala našu zemlju, a naš tim im nije ostao dužan.
Krenula je crvena furija žestoko na našu odbranu, napadi su se smjenjivali svake sekunde, ali Barbarez, Musić, Spahić predvođeni sjajnim Toljom ne prezaju i veoma vješto uklanjaju sve opasnosti od našeg gola. Silno su Španci željeli pobjedu, igralo se samo na jedan gol (naš, naravno), ali jedna neopreznost španske odbrane dovela je Zvjezdana Misimovića samog pred Casillasa, a Miske nije zakazao. Bacio je Realovog golmana u jednu stranu, zaobišao ga i pogodio praznu mrežu. Mestalla je zatajila, čula se samo pjesma BH Fanaticosa.
Savladan je Iker Casillas nakon gotovo 700. minuta. Može li se ponoviti Danska? A evo i navijača Bosne i Hercegovine – bio je srčani komentar Velida Spahe, komentatora državne televizije.
Međutim, ponovo nam viša sila nije dozvolila da naši snovi postanu java. Pokušavali su Španci na sve načine da dođu do izjednačenja, izveli su 26 kornera, satjerali nas u kazneni prostor, ali bez pomoći sudije nije se moglo. Steve Bennett, ugledni engleski sudija je stupio na scenu, dodijelivši 6 žutih I 2 crvena kartona našim igračima. Međutim, kao da ni to nije bilo dovoljno, produžio je utakmicu nevjerovatnih 6 minuta. I to je bilo premalo. Španija u 98. minuti pogađa mrežu Almira Tolje.
Radovali su se Španci, slavili, da nisam znao o čemu se radi pomislio bih da su osvojili neko veliko takmičenje, da su postali prvaci svijeta? Ali ne, znao sam, Španci su postigli izjednačujući gol protiv Bosne i Hercegovine. Carlos Marchena (Valencia CF) je pogodio i donio svom timu neviđenu radost. Nevjerica na licima naših igrača, ne mogu da vjeruju šta im se desilo, sav trud je pao u vodu u kobnom 98. minutu. Niko nije razmišljao o tome da je i bod sa Mestalle bio veliki podvig, ali već tada se dalo naslutiti da će ta dva boda biti presudna u kvalifikacionoj utrci za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine.
Naredni protivnik bila je Belgija, ona ista Belgija koja nam je utrpala četiri komada. Belgija kojoj je (kao i nama) ovo bio zadnji voz koji putuje prema Njemačkoj. Slišković je postavio sjajnu taktiku, strpljivo smo čekali svoju priliku, držali Belgijance daleko od našeg gola i dočekali smo. Nakon jednog ubacivanja iz ugla, Spahić pogađa Barbareza na drugoj stativi, a Sergej dovodi naš tim u vodstvo.
Ponovo smo bili u igri, slijedilo je neugodno gostovanje Litvaniji, ali ponovo je Barbarez donio pobjedu našem timu, pogotkom u 28. minuti. Protiv San Marina pobjeda se nametnula kao imperativ, ali nije sve išlo tako glatko. Momci su u mislima već bili u Beogradu, na paklenom gostovanju, gdje nam je igrala samo pobjeda. Prvo poluvrijeme protiv autsajdera smo završili bez golova, ali u drugom poluvremenu Bola postiže hat-trck i San Marino posprema u zaborav.
Volja ždrijeba odlučila je da je zadnji i odlučujući meč u Beogradu. Nama je potrebna pobjeda, dok Srbima odgovara i remi. Mogli smo samo pretpostaviti šta nas čeka na Marakani. Napokon će dobiti šansu da pokazu koliko nas mrze, da pokazu koliko su primitivni, da vrijeđaju Srebrenicu i sve ono sveto. Ali idemo redom! Napokon su se ujedinili Horde Zla I Manijaci, Red Army, Robijasi I Fukare, pojačani BH Fanaticosima, kreću put Beograda, grada u koji su najmanje dobrodošli, grada u kojem će braniti čast domovine.
Jedanaest autobusa krenulo je prema prijestolnici Srbije, obezbjeđenje na nivou, helikopterska pratnja, specijalne jedinice, ali samo do kapija čuvene Marakane. Tamo ih je čekao najveći srpski stadion ispunjen do posljednjeg mjesta. Mjesto za naše navijače bilo je rezervisano, ali okruženo okorjelim tifozima iz Republike Srpske, koji nisu oklijevali i odmah su počeli pjevati nacionalističke pjesme i vrijeđati sve što ima veze sa Bosnom.
Do utakmice je ostalo još par sati, a atmosfera je bila sve napetija, incident se osjetio u zraku. Neposredno pred početak utakmice počelo je divljanje domaćih navijača u vidu bacanja stolica, kamenja i oštrih predmeta u pravcu tribine sa našim momcima, uz upozorenja oficijelnog spikera da domaćini ne odgovaraju na provokacije gostiju. Apsurdno!. U međuvremenu utakmica je počela, veoma loše po nas, jer smo primili gol na samom početku. Zigić je visoko skočio, spustio loptu na noge Kežmanu, koji iz neposredne blizine pogađa mrežu nemoćnog Hasagica.
Ostala dešavanja na terenu bila su u drugom planu, jer su divljanja srpskih huligana bila sve veća, a sigurnost naših navijača bila je sve manja. Naši igrači se više nisu mogli fokusirati na igru na terenu, jer su bili svjedoci dešavanja na tribinama i sigurnost naših navijača im je bila u prvom planu. Barbarez je protestirao kod sudije, tražio pravdu, ali sudija očigledno nije bio dorastao situaciji. Međutim, nista drugo nismo ni mogli očekivati od sudije koji dolazi iz Grčke, bio je to čuveni Kyros Vassaras.
Prišao sam sudiji i rekao mu da obrati pažnju na dešavanja na tribinama, jer se danas u sportu i za mnogo manje incidente izriču drastične kazne. Njegova jedina rečenica je bila da on nema tu šta puno da uradi, jer to je posao delegata, a jedini problem koji je vidio bio je neki navijač koji je ponio pištaljku kojom je ometao suđenje. Za mene je utakmica krenula u nekom drugom smjeru što se tiče moje glave i moje psihe. Ja sam se posvetio tim ljudima na tribinama i jednostavno više mi je pogled išao tamo, nego na teren i na ono što rade moji momci na njemu – rekao je naš kapiten poslije utakmice.
Bilo je dosta povrijeđenih navijača na obje strane, ali utakmica je privedena kraju. Naši navijači su izvedeni sa stadiona, a obezbjeđenje je ponovo bilo na nivou i naši momci su se vratili u domovinu bez puno problema.
Nastavlja se…
P.S. Malo starije, ali je moje


Miske & Casillas