Odličan članak, ne radim copy/paste nikada, ali za ovo treba s obzirom da su medijima druge stvari važnije od istinskih vrijednosti.
Addio najvećeg džentlmena fudbala
Devedesete godine su bile godine uspona italijanskog fudbala, kada je Calcio bilo najpopularnije fudbalsko takmičenje koje je termin nedjeljom od 15:00 bio rezervisalo za uživanje u majstorijama nogometaša sa Apenina. Italija je tradicionalno fudbalska zemlja, domovina veličina kao što su Franco Baressi, Sandro Mazzola, Dino Zoff ili Gaetano Scirea, a u posljednjoj deceniji na scenu je stupio vjerovatno jedan od najvećih Italijana svih vremena - Alessandro Del Piero.
Kovrdžavi dječačić rođen je u gradu Cognelianu, a prve ozbiljne fudbalske korake napravio je u Padovi. Del Pierova porodica nije bila bogata, tako da je mladom Alessandru bila namjenjena karijera vozača kamiona, ali je on bio vizionar, i nije bio zadovoljan time. Od svojih prvih fudbalskih koraka Del Piero je pokazivao ogroman talenat, a zanimljivo je da je svoju karijeru počeo kao golman. Nakon jednog treninga njegov brat Stefano mu je predložio da zaigra u napadu, što je bio pun pogodak. Iz Padove je u julu 1993. godine prešao u Juventus za 2.6 miliona funti, i to je bio početak sna i prva stepenica u putu ka mjestu legendi. U meču protiv Reggiane postigao je svoj prvi gol za Juventus, a u prvoj utakmici u kojoj je startovao, protiv Parme, postigao je hattrick.
Sa Juventusom je osvojio sve. Osam naslova prvaka Italije, uključujući onaj koji je podigao jučer, italijanski kup, četiri puta Superkup Italije Ligu prvaka u utakmici protiv Ajaksa 1996., a nešto kasnije i Interkontinentalni kup, kada je u utakmici odigranoj u Tokiju postigao jedini gol protiv River Platea. Sa Italijanskom reprezentacijom je bio svjetski prvak 2006. godine na prvenstvu u Njemačkoj, a ostaće upamćen njegov gol u polufinalu protiv domaćina takmičenja.
Na individualnom planu je također bio uspješan. Iako nikada nije osvojio Zlatnu loptu, tri puta je bio uvrštavan u najbolji tim Evrope od strane kontinentalnih medija, proglašen je najboljim mladim igračem, te je osvojio nagradu Zlatno stopalo za životno djelo i grandioznu karijeru. Dva puta je proglašavan najboljim igračem Italije. Jedini je igrač koji je u dvije sezone uzastopno bio najbolji strijelac u dva nivo takmičenja, Serie B i A, dok je jednom bio najbolji strijelac Lige prvaka, i to 1998 godine. Nezaboravni su mečevi protiv Reala i Manchestera, kada je na Santiago Bernabeuu i Old Traffordu doživio "standing ovation" domaće publike, što je nešto čime se malo fudbalera može pohvaliti. Ale je igrač za kojeg je fair play temelj viteštva u fudbalu, te je jedan od rijetkih koji u svojoj karijeri nikada nije bio isključen. Odigrao je 704 utakmice za svoj voljeni Juventus i postigao 290 golova, oborivši sve rekorde u crno-bijelom dresu.
Gianni Agnelli, nekadašnji predsjednik Juventusa dao mu je nadimak Pinnturichio, po čuvenom renesansnom slikaru, uporedivši ono što Del Piero radi na terenu sa umjetnošću. Teško je odabrati neke posebne detalje iz devetnaestogodišnje karijere Alessandra Del Piera u Juventusu, ali jedna od najupečatljivijih stvari će ostati to što je dio terena oko ivice šesnaesterca nazvan njegovom zonom, budući da je sa tog mjesta postizao najspektakularnije golove. "Del Piero zone" golove su na svojoj koži osjetili, između ostalih, Real Madrid, Manchester United, Borussija Dortmund, a da ne govorimo o italijanskim timovima. Del Piero nikada nije bio igrač koji je po što - po to htio da zabije gol kao većina centarfora, već je svojom lucidnošću i inteligencijom uspjevao da asistira svojim saigračima iz situacija u kojima se činilo da je to nemoguće. Navijačima Juventusa će posebno ostati u sjećanju utakmica iz sezone 2003/4 kada je Del Piero u derbiju sa Milanom koji je praktički odlučivao o novom prvaku, sjajno makazicama asistirao Davidu Trezegeutu za gol i pobjedu Stare dame.
Za sve Juventine Alessandro Del Piero je više od kapitena. Bandiera (zastava), kako Italijani kažu, čovjek kojeg naprosto svi zaljubljenici u crno-bijelu boju obožavaju. Alessandro Del Piero je simbol najvećeg uspjeha i najvećeg pada kluba, ali i simbol najvećeg povratka i izdizanja iz pepela i mulja prosječnosti. Iako je Juve drugi najtrofejniji evropski klub, nikada nije bio "fancy" moderni tim, već grupa ljudi u jednostavnim dresovima čija je želja za pobjedom uvijek bila njihov zaštitni znak. Del Piero je zaista savršen primjer filozofije Juventusa, simbol skromnosti, veličine, i želje da se bude bolji od rivala. Sigurno je da se u modernom fudbalu teško može naći veći gospodin od kapitena Juventusa, čovjeka koji bez gunđanja uspjeva da istrpi i preskoči probleme i prepreke, sa ogromnim dostojanstvom u pobjedi i porazu.
Današnji tabloidni fudbaleri pokušavaju da voze desetak automobila u isto vrijeme, da budu viđeni sa djevojkama-fotomodelima na svim eventima koja mogu obići, te nastoje biti u centru pažnje ne birajući metode kako doći do nje. Del Piero je antipod svim tim wannabejima, on je osoba koju biste poželjeli da imate pored sebe, nešto kao starijeg brata. O velikim ljudima je uvijek teško govoriti, jer je nemoguće naći prave riječi za njih. Gospodin nikada nije napustio svoju damu, ostao joj je vjeran uprkos tome što je mogao da igra bilo gdje drugo kada mu se pružila prilika. Garry Neville je rekao za njega da je najbolji protiv koga je igrao, a Maradona ga je čak stavio ispred Zidanea. Alessandru ta poređenja nikada nisu ni bila važna, on je volio svoj Juventus i davao mu se u potpunosti, ne obraćajući pažnju na rekorde i ličnu slavu. Jučer je najveći gentleman svjetskog fudbala učinio ono što je godinama radio najbolje - postigao gol za svoj Juventus i podigao pehar namjenjen najboljem timu u Italiji. Sa suzama u očima se oprostio od svetog dresa bianconera, a stadionom je dugo odzvanjalo ime najveće legende Juventusa svih vremena. Samo je jedan Capitano!
