Post
Postao/la insider » 13 nov 2009, 00:55
Petak je pokucao na vrata, pogledah u datum i malo me prestraši broj dana, ali isto tako obradova znajući da je samo jedan dan ostao do utakmice koju već slikovito imam u glavi. Igrali smo do sada deset utakmica, sjetite se samo šta smo sve prošli da bismo došli do trenutnog stanja. Od trnja do zvijezda, rekli bismo. Krenulo je porazom na gostovanju kod Španije. Taj nesretni minimalni poraz kada nam je David Villa postigao pogodak u drugom poluvremenu, Furija je bila bolja, ali i mi smo imali svoje šanse. Poslije toga mi je odmah naumpao komentar legendarnog Sabahudina Topalbećirevića od par godina ranije: "nadam se da ćemo imati više sreće u narednim kvalifikacijama..."
Pa, znači i ovaj put nije naredni, ili?! Ali dobro, idemo dalje. Bilino Polje, Zenica i nešto manje od dvadeset hiljada ljudi gladnih pobjeda, vjernih svojoj reprezentaciji, očekuju pobjedu iako je, ruku na srce, protivnik bio "lak plijen". Estonija ko' Estonija, nikad se čovjek ne može uzdati u "lako ćemo", a bogami ovaj puta jesmo. Tad se zahuktala "operacija SP", sedmica u mreži Estonaca, povijesna pobjeda, odnosno rezultatski najveća. Bilo je to krasno, ako znamo da smo par sezona ranije drhtali u suretima sa San Marinom (3:1), Litvanijom, Moldavijom...No, ostavimo prošlost, vratimo se kvalifikacijama. U trećem kolu i ponovo nezgodno gostovanje, meni nezgodnije čak od onog u Murciji. Turska je bila prevelik zalogaj, ali se tako nije činilo kad smo poveli golom Džeke. Ipak, neumorni Turci do kraja uspijeaju izjednačiti, a i onda i povesti te pobijediti.
Opet domaća utakmica na Bilinom i opet veliki broj duša gladnih golova i uspjeha, gladnih igre naših Zmajeva. Pala je Armenija, lakše nego se i očekivalo. Dali su Armenci jedan gol pred kraj utakmice, ali to je bilo jedino što su i uspjeli napraviti.
Eh, po meni a vjerujem i po svima ostalim odlučujuće utakmice igrali smo protiv Belgije. Prva ona u Genku, meni iskreno najdramatičnija uz ovu sa Turskom, naprosto sam zamro sto puta u toku devedest minuta. Skupili se u jednom kafiću, stara dobra ekipa, pive na hektilitre, a bogami i znoja. Tad sam se zakleo da više nikad neću ništa opsovati, samo da dobijemo, a vazda sam jaranima govorio da nemamo tu šta tražiti. Ali, Džekin gol i Marjanov glas bili su dovoljni da par čaša poleti ka plafonu, veličanstvena atmosfera u par metara kvadratnih. Suze, od radosti, suze...
Euforija je vladala, slavlje nezabilježeno, pa čovječe imao sam osjećaj da se BiH plasirala na SP, a daleko smo u to vrijeme bili od Južne Afrike, daleko...U Zenici opet domaćini i opet utakmica od koje se puno očekivalo i na kraju i dobilo. Džeko i Džeko, naš VUK sredio je Belgijance u petnaestak minuta, a moram priznati da je onaj gol Soncka produžio onih par minuta do kraja na mnogo više. No, srećom sve je okončano sa dvije pobjede.
Do kraja onako kao što je i trebalo biti, pobjeda u Jerevanu i Talinu (ova će se dugo pamtiti), remi sa Turskom iako sam mislio da ćemo ih dobiti, ali na kraju sve je ispalo dobro. Poraz od Španije malo je uzdrmao ovu atmosferu, ali svi smo jako dobor znali da su naši igrali pod pritskom kartona i da je u glavi bilo samo izvlačenje za baraž. Fifino novo pravilo nas je "slomilo", dalo na znanje da nećemo lako, da nismo još do zvijezda...
Nismo, no jesmo na pragu. Pred nama je, evo dok pišem već je 1 sat i još uvijek pitanje: "bože, što ako se uspijemo plasirati?", znam, pomalo pesimistično, ali jednostavno imam taj stav jer bi u protivnome bio previše razočaran. Mišljenja sam da u je odlučuja utakmica ona sutrašnja u Lisabonu. Tu je slika i prilika, ne bismo je smjeli propustiti, a u slučaju da se to i dogodio, glavu gore - nama je ljubav lozinka, reče Merlin.
Malo nam na ruku, dobro malo više, ide neigranje Ronalda a i Bosingwe, ali sada je očigledno da će, ma ko god to bio, CR-ova zamjena ostaviti dušu na terenu u pokušaju da izboru Queirezovo povjerenje (nemojte zamjerit na netačnosti prilikom pisanja imena njihovog selektora). Mi, hvala Bogu, nemamo većih problema sa povreda. Cijela država je na nogama, ovako nikada nije bilo, karte odavno prodane, mjesec dana priča se samo o Lisabonu i Zenici odnosno dvomeču Portugala i Bosne i Hercegovine. U dnu duše mi nešto kaže da će ovo biti taj trenutak, da ćemo i mi napaćeni narod konačno dospjeti do velikog takmičenja. Pa, ruku na srce, kada su mogli Slovačka i njoj slično, zašto ne bismo mogli mi?
Znajući da je Ćiro legendarni trener koji je sa Hrvatskom dosegao do trećeg mjesta na SP-u i nadmudrio tada velike nogometne sile, zašto nebi i jedan Portugal koji sada i ne igra najbolje, bar ako je suditi po kvalifikacionim rezultatima. Pa, Albanija im je i dok su imali Ronalda uspjela uzeti bod i još kod kuće tek u zadnjim minutama izgubiti. Kako god, volio bih da odemo jer bi to bila revolucija, nešto neopisivo, pitanje je gdje bi završilo, a onda u Južnoj Africi, ko' što neko već napisa na forumu, ne moramo ni igrati. U slučaju eventualnog ispadanja a nadam se da do toga neće doći, volio bih da sve bude kao što je i dosada bilo, no bojim se da će pući ti signali zadovoljstva i sreće, da će repka ponovo biti ona stara i neuspješna, jadna i nada sve ekipa od koje će velike sile uzimati bodove u važnim kvalifikacionim ciklusima.
Zmajevi sve je na vama, 180 je minuta, lopta okrugla i sve, apsolutno sve je moguće. Sad ili nikad, a imam osjećaj da je došao pravi trenutak za radost nacije. Volim te BiH.
Zadnja izmjena:
insider, dana/u 13 nov 2009, 00:57, ukupno mijenjano 1 put.
Moje su slutnje bile uvijek malo čudne, tesko je mene preći je l' znaš?