Za svoj prvi post sam odlučio pisati o temi koja je danas prisutna u svima nama, u svakom našem koraku, u svakom našem planu, ukratko, u svakom segmentu naše svakodnevnice. Pa nakon što sam ovo rekao, sam sebe pitam, da li sam odlučio, ili mi se ta tema sama nametnula, kao nepozvan gost na savršenoj zabavi. Nije ni bitno.
Dakle, da počnem. Prije otprilike deset godina, na svakom koraku smo mogli vidjeti djecu kako igraju žmure (ili žmire, skrivača, svejedni), ta- ta, lopova i policajaca, vidjeti ih kako preskaču gumu ili šutaju loptu. Nekad u to vrijeme i ja sam bio među tom djecom. Jer, bio sam dijete, kao i sva druga, dijete kojem je čokolada i par prijatelja, uz roditeljsku ljubav, značilo sve na svijetu. Bio sam sretan. Tokom mog odrastanja, sve se nekako počelo mijenjati. Ili sam se ja mijenjao, pa mi se činilo da svijet oko mene postaje drugačiji od one idile koja predstavlja prva sjećanja mog života.
Sjećam se, bio sam peti ili šesti razred, kad sam prvi put sjeo za kompjuter, i posmatrao ga kao nešto fantastično. Par godina poslije sam i prvi put pristupio internetu, i sjećam se da je net tada bio skroz slabo razvijen. Ili mi se opet samo čini. Zašto ovo pišem? Pišem ovo jer ne mogu da vjerujem da dijete od pet ili šest godina, koje dnevno ima deset sati slobodnog vremena, 85% tog vremena provede za PC-jem, ili pričajući o istom. Gdje je nestao smijeh s livada i sokaka? Gdje je nestala dječija graja kada se ne mogu složiti oko nečeg banalnog? Nije nestala, samo je prešla na ekran, na displej mobitela, ili u slušalice najmodernijeg music player-a. Neki dan igram fudbal s prijateljima, i neki malci od 5-6-7-8 godina vozaju bicikle oko igrališta. A meni drago, kao "nije sve izgubljeno". Ali, onda čujem jednog od njih kako priča o Browser igri, i što je još gore, svaki od njih se raspričao o tome kao da je to neki crtić koji prate svaki dan. I to je to. Kraj perioda pravog djetinjstva, onog bezbrižnog i razigranog, i početak "ekranizacije" istog. I ono malo vremena što izađu napolje, naša djeca pričaju o igricama, fejsbuku, msnu, ili nečem desetom. Ne kažem ja da djeca ne treba da igraju igrica, niti da je internet loš. Nasuprot, internet danas može biti izvor prihoda, može biti škola, može biti biblioteka. Ali, ne. Djeca će na fejsbuk, na majspejs, gdje mogu biti žrtve najogavnijih i najodurnijih "ljudskih" namjera.
Ja sam rekao što sam mislio. Po tom pitanju ja migu uraditi jako malo, ili ništa. Ove moje riječi vjerovatno neće pročitati ni desetak osoba, ali eto. Morao sam reći što mi je na srcu.
Do ako Bog da, sljedećeg puta, topao pozdrav za sve.
