Izgubljeni u prijevodu: Kup je utjeha za navijače, rukovodstvu Sarajeva rezultati nisu prioritet
Ima neke simbolike, ali i ironije, u činjenici da je pogotkom Harisa Handžića s bijele tačke zaključena penal-serija u finalu Kupa BiH. Tim golom u posljednjoj ovosezonskoj utakmici Sarajeva, iskusni napadač se barem mrvicu iskupio za silne promašaje kojima je kidao živce navijačima (dovoljno je pomenuti onaj neshvatljivi u finišu meča protiv Mladosti).
Autor Hajrudin PROLIĆ
Izgubljeni u prijevodu: Kup je utjeha za navijače, rukovodstvu Sarajeva rezultati nisu prioritet
Ima neke simbolike, ali i ironije, u činjenici da je pogotkom Harisa Handžića s bijele tačke zaključena penal-serija u finalu Kupa BiH. Tim golom u posljednjoj ovosezonskoj utakmici Sarajeva, iskusni napadač se barem mrvicu iskupio za silne promašaje kojima je kidao živce navijačima (dovoljno je pomenuti onaj neshvatljivi u finišu meča protiv Mladosti).
Tupi zvuk lopte koja pogađa mrežu nakon udarca Handžića ujedno je bio i okidač za nezapamćenu proslavu rukovodstva bordo kluba pored travnjaka Trening centra NSBiH u Zenici. Toliko su se burno radovali, da se pitate kako bi se tek ponašali da su osvojili titulu prvaka ili ušli u grupnu fazu Konferencijske lige. Možda bi i padali u nesvijest od euforije, samo se nadamo da bismo barem izbjegli scene striptiz-ceremonije u stilu Zdravka Mamića.
Treba ih ipak shvatiti. Trofej Kupa oprali su u suzama radosnicama vjerujući da su tim peharom sebi konačno kupili mir, nakon nekoliko mjeseci stresa i pritiska, koji je kulminirao upadom navijača na trening ekipe u Butmiru. No, ako su čitali komentare simpatizera na društvenim mrežama, čelnici donedavnog državnog prvaka shvatili bi da su se prevarili misleći da je sada sve opet ok.
Kup jeste utjeha za fanove, mada slaba. Trofej ostaje za sva vremena i to je za njih jedina sreća. Međutim, otrovani očajnom polusezonom i prokockanom prednošću od 13 bodova u odnosu na Borac, navijači tima s Koševa su zapravo još uvijek u stanju gorkog razočarenja. Neki su čak skloni i konstataciji da je finale namješteno, potkrepljujući tu tezu izborom golobradih mladića koje je trener banjalučke ekipe Marko Maksimović odredio da pucaju jedanaesterce.
Delirijum čelnih ljudi Sarajeva donekle iznenađuje i zbog onoga što je istaknuto na maratonskoj press-konferenciji upriličenoj dan prije finala. Jasno je poručeno da rezultati prvog tima zapravo u budućnosti više neće biti klupski prioritet broj jedan.
“Ovaj klub mora apsolutno smanjiti troškove i poredati svoje prioritete i projekte. Prvi projekat ovog kluba je Akademija, drugi projekat je stadion – za dugoročnu efikasnost i uspješnost ovog kluba. Ukoliko ćemo mi osvajati titule, a praviti godišnji minus, otjerati ćemo svakog investitora. Ovaj klub mora napraviti totalni restart, fokusirati se na Akademiju, kao što je bilo u početku kada je došao Vincent Tan… Proizvodnja igrača mora biti prvi fokus ovoga kluba. Igrom slučaja, ove godine smo preuzeli i stadion Koševo, mislim da i to mora biti jedan od osnovnih projekata kluba. Nakon toga dolazi prvi tim. Da bismo bili profitabilni u ova teška vremena, moramo totalno srezati troškove i promijeniti prioritete”, istakao je član Upravnog odbora Hajrudin Kapetanović u iskrenom nastupu pred medijima, dok su predsjednik UO Damir Kasum i direktorica Sabrina Buljubašić izgovoreno odobravali klimanjem glavama.
Dakle, dragi navijači, ne trebate se brinuti zbog rezultata jer zapravo FK Sarajevo ima mnogo veće probleme, poručeno je, između redova, na konferenciji. U prijevodu, rezultati su zapravo prioritet kada smo šampioni, a kada ništa ne osvojimo – onda nisu. Vrlo jednostavno.
Da bi u ovom slučaju izazvali empatiju navijača, ustvari su trebali biti do kraja iskreni i pošteno reći da su finansijski problemi kluba mnogo veći nego što ih se predstavlja.
Prvi je to shvatio bivši predsjednik Upravnog odbora Senad Jahić, koji nije napustio poziciju samo zbog sukoba s direktoricom u vezi nabavke službenih automobila. Jahić je ugledao kako se otvara ambis pred jurećim klupskim autobusom, katastrofu u najavi.
Ideju o odlasku tokom zime je imao i koordinator sportskog segmenta Emir Hadžić, pogotovo nakon što je konstatovao kako je prepušten sam sebi u borbi s krizama unutar tima, poput tuče igrača na pripremama u Medulinu. Htio je otići i zbog toga što nije dobio očekivana sredstva za dogovorena pojačanja (Čataković, Hadžić), ali je ipak vjerovao kako prednost na tabeli može biti sačuvana uprkos slabijem kadru. Kako je samo pogriješio.
Na koncu je Hadžić bio prvi žrtveni jarac, a njegovu odgovornost je Damir Kasum samouvjereno pokušao obrazložiti nelogičnim argumentima poput onoga da je trebao razvijati igrače unutar ekipe (kad već nema para za pojačanja) koji će naslijediti kapitalce poput Rahmanovića i Tatara. Da se razumijemo, Hadžić je pravio ogromne greške u svom dijelu posla, ali zar ne bi kvalitet igrača u aktuelnom kadru ipak trebao graditi trener?
Kasum se tu nije zaustavljao s biserima koje je prosipao po utrobi stadiona Asim Ferhatović Hase. Čak je, ponovo sa gardom samouvjerenog genijalca, konstatovao kako FK Sarajevo nikome nije ostao dužan. Kao da kažete da će i sutra ujutro sunce izaći. Nijedan klub ne može nikome predugo ostati dužan ukoliko želi dobiti licencu.
No, ionako nije previše bitno šta predsjednik Upravnog odbora kaže i misli. Iako na papiru stoji drugačije, poluge moći unutar kluba zapravo drži Sabrina Buljubašić. Članovi UO mogu ponešto sugerisati, dati koristan savjet, ali nijednu odluku ne mogu donijeti bez pristanka direktorice.
Zato i jeste pomalo groteskna ta predstava sa umanjivanjem značaja njene uloge kad god bi se podigao gnjev navijača. Eto, ona samo dolazi na posao i javlja se na telefon kad zazvoni. Kako da ne.
Jedan igrač Sarajeva ima potencijalno najbolji ugovor u Premijer ligi BiH te s bonusima i doprinosima mjesečno može klub koštati i više od 20.000 KM. Ako mislite da je takav ugovor mogao biti potpisan bez autograma direktorice i njenog aminovanja, onda ste tek u zabludi. Nekoliko bivših uposlenika FK Sarajevo čak tvrdi da postoji dokument u kojem se navodi kako Sabrina Buljubašić ima pravo na određeni procenat od transfera.
Takvu moć direktorica posjeduje najviše zbog činjenice da jedina ima direktnu liniju sa Nguyen Hoai Namom. Koji je također bitna karika kluba, ali – iznenadit ćete se – ipak ne i najbitnija.
Većinski vlasnik upravljačkih prava FK Sarajevo zapravo je Vingroup, vijetnamski konglomerat čiji je Nam jedan od direktora.
Predsjednik konglomerata je čovjek pod imenom Pham Nhat Vuong i on je nadređeni Namu. Istina, Nguyen Hoai Nam može donijeti odluku da ne prihvati ostavku Sabrine Buljubašić, ali koliko je bila iskrena ta namjera direktorice (da zaista jeste, podnijela bi neopozivu ostavku), toliko je i Nam “glavni” u FK Sarajevo.
Nekoliko je ljudi u Vingroupu iznad Nama, a nijednom od njih, čvrsto vjerujemo, zapravo rezultat prvog tima nije prioritet. I to je ono što su pokušali članovi UO u utorak objasniti javnosti, a da ne budu previše direktni.
Među čelnicima Sarajeva postoji opravdani strah da bi se Vijetnamci mogli povući jer nikad nije potpisan nikakav ugovor koji precizno definiše njihove obaveze kao ulagača (čak bi mogli tražiti svoj novac natrag). S Vincentom Tanom takav ugovor je postojao.
I tu dolazimo do ljučne ličnosti u ovoj priči. Malezijski milijarder zadržao je 30 posto upravljačkih prava FK Sarajevo i dogovorio se s Vijetnamom da i dalje nešto novca šalje klubu. To je učinio pretprošle zime, kada su sredstva prebačena iz Cardiffa. Ove zime Tanova tranša je izostala, jer Malezijac ima svojih problema uzrokovanih pandemijom. I tu je nastao problem.
Što bi rekli Nadrealisti – para nema. Brod je probušen i tone, dok rukovodstvo tima s Koševa sada pokušava, poput orkestra na Titanicu, nešto odsvirati kako stvari ne bi izgledale tako loše kao što zapravo jesu.
Priču o neuspješnoj polusezoni pokušali su prebaciti na sudijske pljačke premijerligaša dirigirane iz kancelarije Nogometnog saveza BiH, koje su neosporno pogodovale Borcu, ali zapravo je Sarajevo najveći “krivac” što su Banjalučani došli do pehara. Da je bordo tim imao dovoljno novca koji bi u prelaznom roku “zakrpio” odlaske Rahmanovića i Tatara, sve bi vjerovatno bilo drugačije. Da su plate bile redovne, možda.
Što je najgore, požar i dalje bukti, pokušava ga se gasiti svim sredstvima. I tu treba pohvaliti Sabrinu Buljubašić, jer je izdejstvovala pozajmicu zahvaljujući kojoj su igrači nedavno dobili po jednu zaostalu platu. Također aktivno radi na ugovoru s italijanskim proizvođačem opreme Errea, koji bi trebao zamijeniti Nike na prsima fudbalera Sarajeva. Zbog Erree je i “žrtvovala” poziciju šefa Omladinskog pogona, jer je Matteo Cioffi konekcija za ovaj posao, a mogao bi to biti još jedan stručnjak iz Italije koji se vrzma oko funkcije novog šefa stručnog štaba.
Ono što, pak, navijači Sarajeva trebaju shvatiti jeste činjenica da je u ovim okolnostima osvajanje Kupa zaista kakva-takva utjeha. Ako su ipak nezadovoljni i nešto žele mijenjati, onda neka to pokušaju legalnim putem, umjesto što provode desant na treningu nogometaša koji samo žele naplatiti primanja.
U Statutu i dalje postoji “kvaka” pomoću koje se može otkazati saradnja s Vijetnamcima – ukoliko neko želi odsjeći granu na kojoj klub visi. Tako hrabar potez bio bi opravdan samo u slučaju kvalitetne alternative. U svakoj drugoj opciji, bio bi glupost.
