Ja sam se sa institucionalnoscu vjere, tj. religijom susreo kao veoma mlad, krajem osnovne.
Zavrsili hatmu, sehadetnama legla, slijedeca nedjelja u mektebu kaze efendija - od danas svake sedmice neko uci ezan u podne live, krecemo po redu u dnevniku... ja prvi. Rekoh, efendija, nisam danas spreman, moram vjezbat malo, a i trema jbg puca, podne samo sto nije... kaze slijedece sedmice moras. Ovaj drugi iz dnevnika, spucala ga trema, ezan ko ona bugarska verzija Maraje Keri
ken lee tolibu dibu douchoo. Slijedece sedmice, kaze hajde, ti si danas... rekoh vjezbam, treba mi jos vremena, cim budem spreman, javljam se, a dolazim i na mevlude, mogu nekad i aksam/jacija (dzamijski mis bio, 90% mevluda karamele
Amela, volio ih

). On ljut ko Munkir i Nekir... kaze slijedeca nedjelja ako ne budes spreman, nemoj ni dolazit. Rekoh jel tako... kaze jest. Dobro, efendija.
Cetiri godine nakon toga mu nikada nisam usao u dzamiju.
Treci srednje. Dolazi nama lik u razred, u prvim danima se sazna da je istjeran iz medrese. Bludnicenje i kasnonocne hidzre po zenskom paviljonu. Unosenje ruzice i mostarskog. Ponavljajuci prijestupnik. Najinteresantnije - unuk mog presvijetlog efendije.
Prvi petak nakon saznanja odem mu na dzumu. Ostanem poslije tespiha i odem da se poselamim. Pa gdje si ti, sto te nema, pitam djeda stalno kako si, bla bla. Rekoh odlican, tvoj .... sa mnom u razredu, pa te se sjetio. Samo da ti kazem da se zblizavamo, momak je legenda, natjeran prerano gdje mu nije bilo mjesto, ali veceras prva zajednicka pijanka, pa ce mi detaljno pricati.... rekoh ne brini, pazit cu ga, nece biti belaja, uklopit ce se u drustvo.
Nista nije rekao, samo klimnu glavom i ode.