Kada pogledate situaciju na ljestvici, vidjet ćete da je Atlético prvi sa sedam bodova prednosti i dvije utakmice manje. Impresivno, ali ne otkriva cijelu sliku dominacije jer 48 bodova je daleko najbolji rezultat u svim ligama Petice. Atlético u prosjeku osvaja 2,6 bodova po utakmici, Bayern 2,4 boda, AC Milan 2,3, Manchester City 2,2 i Paris Saint-Germain 2,1. Ovo može biti zbunjujuće, pa je možda najbolja ilustracija uvjerljivosti Simeoneove momčadi činjenica da je Atlético, ako sve poravnamo na isti uzorak odigranih utakmica, dosad osvojio četiri boda više nego Bayern i osam više od Cityja.
Glavni razlog dominacije ćete vidjeti već drugim pogledom na ljestvicu. Osim osvojenih bodova, izdvaja se broj primljenih golova. Atlético je u 18 odigranih utakmica primio samo osam golova. Napad je tu negdje s Barcelonom i Realom, ali obrana je sjajna — druga najbolja obrana lige je Sevilla, a ona je primila 16 komada, duplo više od Atlética.
Pad agresivnosti
To zvuči kao klasični Atlético, ali i nije baš tako. Kada je Simeoneova momčad osvojila naslov prvaka u sezoni 2013./2014. bila je prva u kategoriji startova. Prosječno je imala 24,1 start po utakmici i to je bila klasična Atléticova gerilska igra. Trener je prenio svoj mentalitet na svoju momčad. Colchonerosi su bili obrambeno savršeni; beskompromisni u startovima, jaki, brzi, fizički moćni i brutalno kompaktni u 4-4-2 zoni kojom su suparnicima oduzimali prostor za igru.
Uostalom, i prošle sezone je Atlético bio prvi u La ligi u kategoriji startova. Zapravo, bio je prvi u šest od sedam zadnjih sezona, a ta sedma je bila 2017., u kojoj je opet išao debelo iznad 20 startova po utakmici, ali je Valencia napravila 0,3 starta više. To je identitet Simeoneovih igrača, oni igraju “nogomet s nožem u ustima” s kojim plešu po rubu dopuštenog nogometnog cinizma, samo čekajući da nekome prerežu grkljan i da iz takve obrane odmagle u kontru, a u takvom stilu su startovi na loptu glavno obilježje.
Međutim, ove sezone je drugačije. Atlético je u ovom trenutku tek osimi u ligi po startovima; prosječno radi tek 14,7 startova na loptu, što je ozbiljan pad u odnosu na standardne brojke iz proteklih sedam sezona.
Zašto? Pa jer su u Barceloni bili u pravu — Suárez je star, ne trči i ne igra obranu.
Simeone u napadu ima njega i Joãa Félixa, a s njima ne može igrati istim stilom kao što je igrao s Diegom Costom ili Antoineom Griezmannom. Suárez i Félix nisu toliko aktivni u obrani, nisu fizički moćni, ne predvode presing i ne vole ulaske u duele. Samim time ni ostatak momčadi ne može biti toliko agresivan jer prva linija određuje ritam igre; ako napadači ne grizu i ne usmjeravaju suparnika, ni ostatak momčadi ne može biti kompaktan u zoni 4-4-2 i dovoditi se u situacije da može startati na loptu. Jer to je bila poanta Simeoneove igre — nisu igrači startali kako im je padalo na pamet i zasnivali svoju igru na želji i ludilu. Prvo bi momčad kolektivno usmjerila suparnika u zonu u kojoj ga je željela, a onda bi ondje ulazila u duele i oduzimanja lopti, tako da Atlético nije samo imao puno startova, oni su bili i suludo efikasni jer je sustav igre to omogućavao.
Prelazak na 3-5-2
Da bi to kompenzirao, Simeone je odlučio promijeniti formaciju i prijeći na igru s trojicom natrag i petoricom u sredini terena.
U klasičnim Cholovim postavama se pritiskanjem njegovih stopera suparnika tjeralo na bok, gdje su najbolji uvjeti za oduzimanje lopte jer igrač ne može pobjeći u stranu kada ga omeđuje aut linija i samim time je njegovo kretanje predvidljivije nego u sredini. Stoperi bi odigravali na stranu, Atlético bi se povlačio i stvarao uvjete za oduzimanje lopte. Kako Suárez i Félix neće ostvariti takav pritisak na suparničke stopere i zadnjeg veznog, Simeone je odlučio stvoriti gužvu u sredini. Atlético veći dio sezone igra u varijacijama formacije 3-5-2 kako bi zagušio sredinu. Suárez i Félix su pozicionirani centralno, iza njihovih leđa su još trojica igrača i Simeone tu ima figuru viška u odnosu na 4-4-2 gdje sredinu drže dvojica centralnih veznih i dvojica napadača. Samim time Atlético suparnike usmjerava prema boku jer tamo ima više mjesta, tamo je samo po jedan njegov igrač.
Kada suparnik ode na bok — što bi se inače postiglo pritiskom napadača na stopere, a sada se radi čistim nuđenjem prostora — Atlético radi ono što Atlético radi najbolje. Momčad se zbije i oduzme pristup međuprostorima, bočni stoperi su agresivni u iskakanju ako im bočni ispadnu i izgube duel, a rezultat je opet onaj stari Atlético. Ovaj put nešto sistemski drugačiji, ali u suštini jako sličan u svojoj biti.
To je zapravo genijalnost Simeoneove prilagodbe — promijenio se, ali je ostao isti.
Iskoristio je Suáreza i doveo je Félixa u situaciju da može pokazati svoj talent i individualnu kvalitetu kojom lomi utakmice, kvragu, platio ga je 120 milijuna eura i sasvim je logično podrediti mu dio igre kako bi pokazao svoj maksimum, što je Simeone napokon učinio. Atlético ove sezone igra izraženije napadački i ima prednju liniju koja je više umjetnička nego radnička. Mario Hermoso iz zadnje linije i Koke iz sredine terena briljiraju u izgradnji napada, Atlético je podigao posjed lopte, ali i kvalitetu dodavanja. Više dolazi u suparničku polovicu, ondje se duže zadržava i ima osjetno više udaraca nego lani.
Simeone je osjetio da su Real i Barcelona ranjivi i to je dočekao spreman. Da bi osvojio La Ligu, čak i saovakvim Realom i Barcom, moraš osvojiti barem 85 bodova, a da bi to napravio, trebaš konstantno pobjeđivati. Da bi konstantno pobjeđivao, moraš imati dovoljno dobar napad koji će dati dovoljno golova da slomiš slabije suparnike, one utakmice koje će Real i Barca proći na kvalitetu kadra i volumen šansi koji dolazi iz činjenice da su stalno pred suparničkim golom.
Simeoneu je to često bio problem. U turnirskim natjecanjima je njegova momčad bila opasna jer je vrlo nezgodan suparnik kojeg je teško izbaciti, ali u prvenstvenim maratonima Atlético često nije mogao zabiti dovoljno jer nije dovoljno često bio pred suparničkim golom. Igrao je povučeno i ponašao se kao mala momčad, a to je dugoročno neodrživo jer su bodovi prosipani ondje gdje su ih Barcelona i Real osvajali. Ove sezone je Simeone to promijenio: više riskira, ima više igrača u završnici, João Félix ima više slobode za kretanje u kreaciji, Suárez u završnici, a istovremeno je zadržao obrambenu izvrsnost cijele momčadi.
Barcelona i Real Madrid su ranjivi, rade gluposti, lutaju i nude poklone. Međutim, nudili su ih i lani, pa je Atlético osvojio samo 70 bodova. Ovaj put je Simeone odlučio poklone dočekati spreman i iskoristiti ih do kraja.
https://telesport.telegram.hr/analize/c ... vi-a-isti/
Do kraja mjeseca ulaze u ozbiljnu mašinu igranja svaka tri dana.
Na listi nema ni Ronaldinha, Henrya... Teško mi je povjerovati da je van Dijk dobio više glasova od njih dvojice. Smiješno i pomisliti 
