Kada se Sergej Barbarez oglašavao na društvenim mrežama i provocirao, pa u jednu ruku skoro naslađivao nelogičnim i pogrešnim potezima prethodnih stručnih štabova, bio mi je zanimljiv ali ništa više od toga. Nikada nisam dijelio mišljenje navijača da on treba postati selektor. Poštovao sam ga i volio, naravno – idol, ali sam uvijek razmišljao rezonski i bio stava da ti ne može biti pripravnički staž selektorsko mjesto. Volim te druže, ali nemoj. Međutim, uspio je izlobirati da ga imenuju, ali još bitnija činjenica je, a koju mnogi zaboravljaju, da je uspio dogovoriti da dovede svoje ljude. To niko prije njega nije imao, a ispostaviti će se naknadno da je to jedan od najbitnijih faktora koji je doveo do uspjeha. Ugovor od 4 godine ja nisam shvatao previše ozbiljno. Obzirom kako su druge selektore tjerali, našli bi oni načina da se i njega riješe (čuj kaže nije usvojen izvještaj, otkaz – sjećate se naravno).
Imao je više medijskih nastupa nakon imenovanja, a nekoliko rečenica, odnosno stavova, upada u oči. Prvo je potencirao da smo manje – više na dnu, da moramo shvatiti da nismo repka iz Brazila (poslije će biti i da nam je Rumunija velesila), odnosno krećemo od početka i da moramo prevashodno vratiti kult reprezentacije. Govorio je i to, da je jedan od razloga zašto je preuzeo poziciju, taj što igramo ligu nacija sa najtežim protivnicima, pa su čak i prijateljske dogovorene sa jednom Engleskom i Italijom (iako smo ih izbacili, ne treba se zanositi, i dalje su velesila za nas). Iza toga ima itekako logike. Kao prvo, te utakmice igraš kada narod nije u hajpu, pa onda pritisak teškog rezultata možeš lakše podnijeti, a naročito uzimajući u obzir da agresivno počinješ sa procesom smjene generacije. Kao drugo, ko igra šah, zna za ovo: ako s nekim često igraš i ne možeš ga pobijediti, nađi nekoga ko igra još bolje od toga, pa se poslije vrati ovom prvom da ga pobijediš i uspjeti ćeš. Mi smo tih mjeseci igrali sa kremom fudbala, i onda poslije Engleske, Italije, Nizozemske i Njemačke dođeš da igraš protiv Rumunije, Kipra i Austrije. Osim u Njemačkoj, nismo mi protiv tih velikana odigrali tako loše, bilo je tu i dobrih momenata, tako da nam se onda kvalifikacije nisu činile kao nemoguća misija. Poklopi ti se i grupa, pa onda jednostavno dobiješ taj pritisak da pokušaš nešto napraviti, iako će svako realan priznati da je očigledno da se ova ekipa projektovala za sljedeće EP.
Nadalje, Sergej se u tom vremenu pravdao da je selektorsko mjesto ustvari menadžersko i da nije hendikep što nema iskustva, odnosno da se svakako nema mnogo vremena za uvježbavanje taktike. Međutim, i ono što se bude radilo na tom planu, odradit će njegovi saradnici - čitaj Bajramović. Zvuči suludo, iracionalno, fatalno, ali upalilo je. Stiglo se do rezultata.
I treći dio, koji on do danas potencira je taj famozni voljni momenat. U prevodu, trčati do iznemoglosti i bacati se na glavu za svaku loptu. I tu je zaista uspio. Ej, da mi od jedne od najljenjih reprezentacija postanemo ona koja trči više od skoro svakog protivnika, da ovi naši trče i u 120. minuti i to u dvije utakmice zaredom, mi da trčimo 15 km koji nismo mogli igrati 2 utakmice a da ne promijenimo pola tima - golemo, baš golemo.
Elem, sve gore nabrojano su procesi koji trebaju vrijeme i često traju između 5 i 10 godina. Sjetimo se da su nas bombardovali sa načinom smjene generacije reprezentacije Belgije, da su oni angažovali univerzitete, da su se pravili dugogodišnji planovi i projekti, da se krenulo od dječaka koji imaju 14 godina (1990-1991 godište), odnosno da su tek ti dječaci naposljetku izrasli u kvalitetne A reprezentativce. I to je naravno trajalo godinama, a u kojem periodu su rezultati trpili. Kada mi sada skontamo da je naš stručni štab sve to „strpao“ u malo više od 2 godine i kroz sve te procese odveo repku na svjetsko, onda je to višestruko veći uspjeh. Ne samo da ideš na najveće svjetsko takmičenje, nego oni ostavljaju reprezentaciju koja može ugrabiti sigurno još 3-4 prvenstva.
Kvalifikacije smo odigrali iznad svih mojih očekivanja. Spiskovi su mi bili manje više ok, ali sa prvih 11 se nisam skoro nikada slagao. Jednostavno mi nije jasno zašto stavljaš čovjeka na neprirodno poziciju, a imaš izbor. Ali eto nekakav razlog ima, iako ga ja ni danas ne razumijem. Međutim, uspjeh je napravljen i to je jedina suština, sve ostalo je ukras. U većini utakmica smo zaista igrali borbeno (voljni momenat), a to navijači vole, a ako se uz to i rezultati poklope, podiže se optimizam, atmosfera, atraktivnost, stadion se popunjava itd. (kult reprezentacije).
U prolazak kroz baraž nisam vjerovao ni 1%, zbog svih prethodnih trauma to je valjda i razumljivo. Bajraktarević šuta penal za odlazak na SP, ma reko nema šanse. Ni tada nisam vjerovao. Prije bih povjerovao da će grom udariti, prekinuti se utakmica (pa sjetimo se one magle jbt) i da ćemo sutradan izgubiti, nego da će ga Esmir zabiti. Međutim, emocije poslije toga ne mogu riječima opisati. Jače su bile samo kada mi se sin rodio, sve drugo ni blizu.
Razlika između Brazila i sada je, što sam tada potpuno vjerovao, sada apsolutno nisam. Ma kao na bingu da sam dobio; uplatio si, imaš šansu ali de ba – gdje ćeš dobiti. Smatram ovo najvećim uspjehom naše reprezentacije, višestruko većim nego odlazak u Brazil. Sušića nikad nisam poštovao kao selektora. Uvijek sam vjerovao da je on ubirao Ćirine plodove. A i sad kada ga slušam, pa kad kaže da nije gledao utakmicu – meni muka odmah. Ipak, ovaj stručni štab je sve sam napravio i to je uradio kroz najmanji mogući vremenski period. Neki će reći da smo imali sreće, eh pa trebaš se dobro oznojiti, mnoge stvari ispravno uraditi, pa i rizikovati da bi zaradio tu sreću. Moraš naći čovjeka loptom, ovaj mora istrčati u priliku da bi naveo suparnika da reaguje rizično i da dobije crveni karton. Moraš rizikovati da igraš 40-50 minuta bez veznog reda, sa 5 napadača, da bi dao gol, ali imao i sreće da će suparnik profulati kod svoje kontre. Moraš pronaći momka, vjerovati u njega i dati mu priliku kroz repku da bi došao do kluba, da bi stekao seniorsko iskustvo i samopouzdanje, da bi ti taj momak skinuo loptu sa gol linije ili zabio penal. Iza svakog tog jednog detalja na utakmici ima jedna čitava priča koja bi mogla da se napiše
U mnogim stvarima sam bio u krivu, iako sam se većinom trudio konstruktivno kritikovati, pa i pokušati razumjeti nelogične poteze ( i sada smatram da su nelogični ili pogrešni ), ali hvala stručnom štabu što su pokazali da ipak razumiju šta rade, iako ja nisam na tom „fonu“, u nekim stvarima nisam ni sada.
Naposljetku, drago mi je što nisam zamrzio Barbareza, a plašio sam se da hoću i sve je išlo ka tome. Drago mi je što mi je ostao idol. Hvala stručnom štabu i igračima na ovom osjećaju. Hvala im što mogu navijati za svoju Bosnu i Hercegovinu na svjetskom prvenstvu, i da me baš zaboli briga za sve druge. I ono što je najbolje, mi se tek zagrijavamo, ovo je samo početak, ali kakav početak.
