viKK je napisao/la: ↑22 jun 2026, 17:25
Ovdje se vjerovatno po 40. put u zadnje 3 sedmice vodi ista diskusija koja se vodila na 10 razlicith tema... stvarno ne zelim duboko ulazit u nju, ali par stvari su mi pale na pamet citajuci ovo, pa da spomenem:
Svaka ekipa pokusava razviti neki sistem igre, u skladu sa profilima igraca kojim raspolaze. U klupskom fudbalu je usavrsavanje sistema lakse jer ako je neki profil igraca potreban, on se moze kupiti, naci u omladincima, a igraci kroz veliki broj utakmica i treninga uce igrati neki sistem. Ima onih koji govore o tome kako "sistemski igraci" ubijaju fudbal, mahom nostalgicari koji navijaju za povratak nekog joga bonito fudbala iz davnina ali to je nebitna prica.
U reprezentativnom fudbalu je situacija sama po sebi obrnuta, imas profile igraca kakve imas, koji su takodjer nauceni da igraju odredjene sisteme kroz svoje iskustvo u klubovima (a i mozda u dotadasnjoj igri u reprezentaciji, ako se tezilo ka nekom sistemu igre). Koristis to cime raspolazes i pokusavas igrat neki sistem koji najbolje iskoristava profile igraca koje imas. To nije nesto sto dosegne svoj vrhunac kroz jedan kvalifikacioni ciklus, pogotovo ako se izmijeni vise od pola kadra reprezentacije. Vecina ovdje je svjesna toga, ali se toliko cesto udalji od realnosti i prica se o nekim promjenama sistema preko noci.
Od 16 igraca koji su nastupili na utakmici protiv Italije, njih 8 ima manje od 20 nastupa za reprezentaciju (u ovom trenutku). A ovi koji imaju nesto vise (Dedic, Demirovic, Tahirovic, Hadziahmetovic) su vise od pola tih nastupa odigrali pod minimalno trojicom razlicitih trenera. Mi nismo uigrana ekipa ni uigran sistem, ali neki sistem se polako nazire.
Ocigledno je da se pokusava razvit sistem koja ce maksimalno koristit krila jer tu imamo najveci ofanzivni potencijal. To su doduse igraci koji su i dalje u velikoj mjeri takticki nezreli, trebaju jos iskustva. Kerim je upravo najvise zablistao po meni u trenutku kada na terenu nije bilo mnogo sistemske igre, gdje je Wales poceo da se kompletno gubi i raspada defanzivno a mi igrali sa tri spica i jednim veznjakom. Bili su nespremni i nisu ga zatvarli kako treba (nesto sto su Svicarci npr. ocigledno dobro unaprijed spremili). Ali ce skupljajuci minute i iskustvo u klubu doci na nivo gdje ce se snalaziti i kada se nadje u situaciji na terenu kao i protiv Svicarske. Taj nas sistem je trenutno isto podredjen tome da se koristi ofanzivni kapacitet i kao sto englezi vole reci
presence Edina Dzeke. Sistem koristi cetvoricu pozadi ali ocigledno je cilj i da postanemo ekipa koja moze adaptirati formaciju s obzirom na stanje na terenu, kao sto se npr desilo protiv Svicarske gdje smo oko 25. minute presli u formaciju gdje se branimo petoricom pozadi, sto je dobrim dijelom i djelovalo (usput, da smo to uradili protiv Kanade, vjerujem da bismo tesko primili onaj gol Larina). Ili ubacivanje dodatnih veznjaka, tu ima jos stvari glede odbrane, uloga na terenu, itd. koje necu spominjat da ne duzim, ali jasno je da Barbarez, Bajramovic, Milenkovic, Hrgovic skupa sa nasim analiticarima pokusavaju razvit neki sistem i to se, moram opet naglasit, ne moze razvit kroz godinu dana do savrsenstva. Usudio bih se reci, da vecina trenera reprezentacije dosada se nije toliko ozbiljno posvetila tome, odnosno nije imala takav uspjeh.
Moja poenta je, taj sistem ce se jos doradjivat, prilagodjavat nekim novim igracima, protivnicima.. Ako svi mi toliko razbijamo glavu time da li treba jos igraca u veznom redu ili ne, jel stvarno mislite da nasim trenerima to nije isto tema diskusije?
Previse se zakljucaka izvodi iz dvije utakmice u kojima mi realno nismo bili favoriti i gdje su protivnici zaista vidjeli koje su rupe u tom nasem sistemu i iskoristili sve nase slabe tacke. Mi smo se, ruku na srce, silom branili protiv toga i pruzali otpor. Nije bila prakticno ni u jednom trenutku lijepa igra, ali nemojte zaboraviti da smo mogli povest 2-0 protiv Kanade. Opet, igrali smo protiv ekipa koje imaju po duplo ili vise godina zajednicke igre u zajednickom sistemu, razvijanja istog.
Na ovo cu samo dodat jedno: taj sistem je zasluzan za maksimalno nekih 30% uspjeha ekipe. Vecina dodje iz nekog kolektivnog duha, motivacije, sinergije, zajednistva na terenu. Ako su igraci spremni da poginu jedni za druge u svakom trenutku na svakoj utakmici, oni mogu i nadomjestit nedostatke u tom sistemu. Na kraju, trenerov posao je velikim dijelom da upravo stvori takvu atmosferu, u reprezentativnom fudbalu je to jos vise bitno jer sistem ce ti rijetko funkcionirat savrseno. Nas prolazak na SP se i dogodio najvecim dijelom kroz to, a ne jer je sistem dovrsen i perfektno radi. Ali vazno je bit svjestan da ti ne moze volja nadomjestit sve nedostatke u sistemu i kvaliteti jer greske se dogadjaju, neki protivnici su naprosto dovoljno jaki da to vise ne funkcionira. Zato se na kraju krajeva pokusava do maksimuma usavrsit i ta sistemska strana igre.